BABY, COME BACK!

S večeri opet sam otišla. Posjetiti klupu..na kojoj sam ponekad plakala. Sjedila sam ovih dana uz tebe i pomogla ti plakati poput onog sedmogodišnjeg dječaka (iz maila:što je ljubav). Pitala ga je majka što je radio cijeli dan sjedeći sa starcem na klupi a on joj odgovori: pomogao sam mu plakati. I ja sam jednom, dječarcu a ne starcu, pomogla…plakati. Ne na klupi. I sjetih se da na tvojoj klupi sjedi…nada! Na mojoj još uvijek…čežnja! Da će jednom i meni netko pomoći…plakati. Sretne me jedan iskričar i primijeti da sam ovih dana (kaže, čitajući moje blogove) zaključio kako sam ok, kako sam našla na iskrici…svrhu, smisao…ispunjen mi život. Klupa je uz jezero…al nema ljetnikovca. Moja brvnara će ionako biti uz jezero, a tvoja kuća uz more. Naš zajednički život odvijat će se na…putu zvanom…stranputica. Od tebe ka meni i od mene ka tebi. I na tom putu odlaska u pičku materinu…možda ćemo ponekad i doći…k sebi! Ti na svom moru a ja na svom jezeru. I sjećat ću se kao i do sada nekih zagrljaja od kojih mi jedan najdraži. Primila sam ga jednom…pa sam ga dala tebi. Jučer. I jutarnjeg zvona dok sam se tuširala, a ti si mi se pridružio. I pregršta žutih ruža koje si mi stalno donosio. I silne ljubavi koje sam imala s tobom, za tebe…desetljećima. I divnu djecu. Jedino što nikako ne mogu shvatit…zašto je tako mnogo ljudi moralo činiti uglavnom…samo po jednu divnu stvar? Zašto jedan čovjek nije mogao činiti bar ponešto od…svega. Ne bi bilo toliko uzaludnih prolaznika, putnika. A ja nisam željeznička stanica. Naročito ne Viktoria Station. Samo sam žena.
(nekoć sam mogla pisati takve stvari. nekoć sam ih mogla i živjeti. danas ih samo...pejstam. volim ih...čitati)

ima ipak nešto o čemu mogu pisati i večeras...nekoć su muškarci to i bili! čak i mamini sinovi jedinci.

danas, sretnem ih malo malo...te sinke jedinke! pa jednom smetaju komarci pa nemre na jarun a ne daj bože i u šumicu. pa drugi nemre na sljeme jer smetaju mu krpelji. pa treći nemre jer ima kod mamice dogovoren ručak. a četvrti, ha..čini mi se da i on...nemre. al, ja se nemrem sad sjetit kaj on...nemre?

a bogme nemre ovih dana ni...pesica! prevruće joj. pa se pitam koji k. sam ja bogu zgriješila kad ja uvijek...mogu? i sve mogu. jedino kaj ne mogu...ne biti! i čitam ovih dana jednu dugačku poruku od jednog tipa...bio je intelektualno nenadjebiv, zelene jebačke oči...al ni on nije mogo? il je tako samo reko...kako bi se izvukao? hm, dođe mi da se pitam..kaj je danas s tim muškrcima. zakaj im žene tolko znače...da ne znaju živjeti bez njih!

ali, još manje....s njima! izgubljena neka generacija pedesetineke....razveli se, otišli ili ostavljeni...imaju svoju slobodu...ima tako puno žena oko njih (a i mlađe vole više starije no nekoć)....al nemreju naći sebe.

btw jesam u svojoj priči, al letimično čitam i druge blogove. pa se pitam...ljudi moji...jel uopće ovdje netko nekog...čuje? il svi samo sebe!

i nije zabadav ova priča od nekoć...nije se ništa promijenilo. i nadalje uglavnom jedan čovjek može samo jednu stvar. ili tu negdje. a toliko toga ne može. pa ispada da bih istovremeno trebala imati njih hm...desetak. da budu ko...ja! i da mogu nešto više od...gotovo ništa! a opet...nekak me previše ovo sjeća na tina i njegovu...svakidašnju!

i na kraju...zašto me se muškarci boje? oni stariji, mlađi, obrazovaniji ili manje...više..svi! čak i oni koji su me voljeli...dal stoga što žena kad je najslabija, najmoćnija jest. možda je vrijeme da konačno krenem s nekim macho manom? fizikalcem čistim...neki drvosječa? ima li još šuma? il moram do...amazone?

da,još uvijek je zanimljiva moja generalizirajuća teza ne samo da oženjeni žive ravnodušno već da ljudi žive...ravnodušno. zato i ima toliko...stanica, kolodvora i ostalih okupljališta ljudi. ljudi naime ne vole samoću. jer se boje. sebe. i istine o sebi. a tamo na kolodvoru...tako je puno tuđih...samoća. i istina koje čine veliku...laž! o sretnom čovjeku

još uvijek volim pričati...sa sobom! baš sam se sada nasmijala...jednoj zgodi! kaže on meni...nitko mu nikad nije poklopio slušalicu. a ja jesam. nakon što sam rekla laku noć! nakon dva sata pričanja...pa gdje toga ima osim u...ego-gradu?

Nisi bogme ni king cross