Letim, zivim, ljubim jos i sad

"Evo ti njezin broj, pa ju nazovi." rekla mi je stara vjestica.
Nasmijesio sam joj se i odgovorio suho: "Nema nista od toga. Ja nikada do sada nisam ni jednu zenu zavodio. Uvijek su one mene prve pozvale." Na tren sam se prepao mojih rijeci - to je bila istina... a bio sam cvrsto uvjeren, da toj staroj vjestici nikada necu izgovoriti istinu...nije ju nikada zasluzila - ne iz mojih usta.
"Hmmm." uzvrati mi stara "Kad je tako, onda cu ja njoj dati tvoj broj, pa vi to uredite medju sobom." I sa time je prica za mene bila zavrsena.
Pomogao sam njezinom sinu, pa je stara vjestica osjecala potrebu, da mi se nekako oduzi. Znala je, da sam vec dugo sam i da mi vrijeme polako promice, odlazi u nepovrat. Gledala je, kako se trudim pomoci drugima i zaboravljam sebe. Znala je, da to ne radim zbog novca ili nekakve slave, nego tek - onako, iz puke potrebe, da pomognem drugima, kako bih se radovao njihovoj sreci.
Ne. Tu staru vjesticu nisam volio. Bila je previse slicna nekome, koga sam poznavao - jako dobro poznavao. No, to je mozda jedna druga prica...
Proteklo je par dana. Zurio sam tamo i vamo - radio danima i nocima...moja svakodnevnica. U mome rokovniku su se nizali termini, jedan za drugim. Nije to nista neobicno, kada covjek voli to sto radi, kada zaboravi na sebe, kada...nekako to vise nije bio moj zivot, ali hebat ga - bolje nisam niti znao niti mogao.
Tu i tamo bi protrcala po neka avanturica ili veeelika ljubav kroz moj zivot i ugasnula u vremenu i prostoru, negdje daleko iza mene - a ja sam jurio dalje...jednostavno, uvijek samo dalje.
Kao sto rekoh, proslo je par dana i ja sam upravo pregledao moj rokovnik i ustanovio, da sutra na vecer imam malo vremena. Pala mi je na pamet ponuda od stare vjestice i nekako same od sebe su mi misli odlutale u moju proslost, u kojoj sam jos bio prepun velikih zivotnih planova: biti sretno zaljubljen, osnovati porodicu, imati djecu - biti covjek... Pomislih na tren, hajde da probam jos jednom - mozda ipak nesto od toga jos bude. Stari korijen, suh i tvrd...mozda ipak jos jednom procvjeta...
Brzo sam odbacio te misli. Slijedeci termin me je cekao i svakodnevnica me neumoljivo vukla ponovno u kovitlac sa tudjim problemima i brigama. No, neki vrag mi vise nije dao mira. Nervozno i pomalo nesigurno sam svako malo pogledao u moj rokovnik i provjeravao, da li sam mozda jos nesto zaboravio upisati - da li je taj termin zaista jos slobodan: Utorak od 19 sati...slobodan.
Mozda bih ipak mogao pozvati taj broj, ponuditi upoznavanje uz neobaveznu kavicu ili veceru i potom jednostavno produziti dalje - sasvim siguran, da ni ta nije bila "ona prava" za mene. Znao sam (to mi je stara vjestica rekla) da je ona samohrana majka i da ona takodje jako mnogo radi. mozda ni ona nece imati vremena, pa je sa time problem vec rijesen...necemo se nikada susresti, jer inace ni ja nemam vremena - za tako nekakvo usputno upoznavanje nepoznatih i vrlo vjerovatno neinteresantnih potencijalnih...hajdemo ih nazvati - partnerica.
Izmedju termina sam tako bio zabavljen tim mislima i planovima, vozio kroz grad od jednog do drugog termina. Vec sam sebi predstavio plan: Pozvat cu je popodne, nakon slijedeceg termina i ponudit cu joj da se nadjemo u jednom pristojnom restoranu, gdje mozemo neometano razgovarati. Meni ce biti ugodno, provesti vecer tamo, cak i ako ne bude nista vise od pukog upoznavanja.
Moje planiranje je prekinuo zvuk moga mobitela. "Jos jedna dosadna sms-poruka" pomislih. Onako rutinski sam izvukao mob i pazeci da ne skrenem sa ceste sam bacio kratki pogled na poruku. Na uzasno losem njemackom je bilo napisano: "Kako se mozemo susresti?"
Nasmijesio sam se...Opet mi jedna zena prva nudi kontakt...
Skrenuo sam u stranu, iskljucio motor i pozvao je. Zvucala je nekako previse sigurno, samouvjereno, glasno i jasno... Znala je sta moze i zeli - isto kao i ja. Njezino je vrijeme bilo dragocjeno - isto kao i moje. Nije nudila sebe, nego svoje vrijeme. Bio je to cudan i neobican razgovor. Strankinja, koja ovdje vec dovoljno dugo zivi, ali jos nije savladala finese njemackog jezika - samosvjesna i sigurna u sebe, a opet nekako krhka...
Da. Termin joj je odgovarao, ali ne i lokacija. Ponudila je, da ju posjetim kod kuce. Kcerkica je takodje tu, pa bi smo mogli nesto zajedno vecerati i razgovarati...ako me ne smeta. Ne, ne smeta me. Nasmijesio sam se sebi sjetno... Ne - mene vise nista ne smeta. Adio, moje velike ljubavi - adio, lijepi snovi.
Uredno sam zabiljezio i taj termin u mome rokovniku i nastavio voznju. Eto - i to sam obavio - sada vise nemam slobodnih termina i sve je opet u najboljem redu. Zaista, ako ne zabiljezim neki dogovor ili termin u rokovniku, to cu sigurno do sutra zaboraviti.
U utorak sam iskoristio priliku izmedju dva termina, da kupim male cokoladne poklone za moj blind-date i za kcerkicu i normalno sam odradio moj radni dan. Cak sam pronasao i malo vremena, da se istusiram. Zbog toga sam odustao od kupovine cvijeca. Mislio sam: bolje je da ja pristojno mirisem, nego da moj znoj pokusavam prikriti mirisom cvijeca. Od moje najdraze prijateljice sam cuo, kako je cokolada jako dobar izvor srece i zadovoljstva. Osim toga, pomislih, mozda je moja nova poznanica malo debeljuskasta, pa ce se vise obradovati cokoladi, nego cvijecu...pokusavao sam igrati na sigurno...no, sta je u danasnje vrijeme sigurno?
Dosao sam u dogovoreno vrijeme na adresu, koju mi je dala, pokucao i pricekao, da mi otvori vrata. Kroz glavu mi je prosla samo jedna misao: "Da li cu je moci voljeti?"
...
 
P.S. Za one znatizeljne, koji zele znati odgovor na ovo pitanje: ovo je moj blog, a ne moja ispovjedaonica. :PPP

Lijepo :)

Ti si "skuhan" stoposto,
problem rješen.
haaaaaaaaaaaaappy!!!