...

Cimanje
- Zez, vez, bez – mrmljao sam sebi u bradu, dok sam se, polusnen i raščupan vozio u jutarnjem autobusu, nakon što sam ispod hrpe snijega pronašao svoj auto pred kućom i tamo ga ostavio jer se nešto smrzlo, a što je to nešto, znatno nadilazi moje znanje o autima. Cijeli autobus je bio u nekoj omaglici kao u crno-bijelim filmovima gdje glumci u štofanim kaputima i toplo podstavljenim balonerima čvrsto stegnutim u struku, visoko zadignutih ovratnika, polušaptom izgovaraju neke važne rečenice, a meni se još spavalo, pa nisam bio siguran jesam li se probudio u tom nekom filmu ili se još uopće nisam probudio i sanjam još. Na kraju krajeva, bilo mi je svejedno. Jednom sam još za studentskih dana savjestan kakav već jesam, doduše, samo na prvoj godini, a morao sam biti na svim predavanjima i još sam uz to morao znati o čemu je riječ na predavanjima, a što zbog napornih poslijepodnevnih vježbi, a nešto zbog ono malo društvenog života večerima i još dosta dugo u noć, ustao u pet sati ujutro, i zaglavio u zaključanoj kupaoni, te umjesto pregledavanja predavanja proklinjao i savjest i pokvarenu bravu i sve ostalo čega sam se sjetio, a najviše na svijetu sam želio da sam još u toplom krevetu kao sav ostali normalan svijet. Tako sam se i sad osjećao, umjesto da sam u toplom krevetu, zaglavio sam zaključan u ovom autobusu među ovim likovima glumcima promuklih glasova. Nije mi bilo hladno. Zimogrožljiv kakav jesam, obukao sam se i toplije no što treba, pa mi je bilo pomalo i vruće i ruke bez rukavica bile su mi tople, uvijek su takve. Osjetih nešto, neki dodir, u ovom dremežu, kolektivnom, jutarnjem, autobusnom.... Pogledah je, Damu do mene...idemo se malo razbuditi..pomislih!: - Što si me cimnula? - Pitam što si me cimnula. - Molim? Meni kažete? - Da, tebi. Pitam zašto si me cimnula. - Svašta. Nit' sam te vidjela do sada, a ne da sam te, što ono,... cimnula. I kakva je to uopće riječ? Nisam te ni dotakla – promrmljala je mrzovoljno. - Nisam ni rekao da si me dotakla. - Pa rekao si da sam te.. - …cimnula, to sam rekao. - A što ti je to uopće? - Znaš ti. Cimnula si me. Najprije si me pogledala, onako. - Ma nisam te čovječe, uopće pogledala, ne vidim ništa pred sobom, u ovo doba dana, ako se to uopće može nazvati danom, u ovo doba godine, ne vidim, vjeruj mi, apsolutno ništa. - Jesi, jesi, cimnula si me – kimao sam, nepopuštajući u najmanju ruku, zadovoljno, glavom. Sad me i pogledala...zapravo moje plave oči. To mi je tek potvrdilo moje uvjerenje da me nije pogledala do tada. Zašto i bi? Zašto gledati frajere s plavim očima... nekako su hladniji. I što je još važnije, u plavim očima se ne možeš vidjeti. Sjetih se Marije (bila mi je ljubav) iz gimnazije...rekla je na odlasku: Pa što ću gledati nekoga u čijim očima se ne mogu vidjeti... onaj u čijim se očima mogu vidjeti taj me i voli. I što se bolje vidim, više me voli...Puno kasnije mi je priznala da je od tada zavirivala u frajere s tamnim očima... boje rastopljene čokolade, obrubljene s tamnim trepavicama. Što tamnije to bolje...pa kad ih pogleda, u njima vidi i ne samo sebe, već i svoj izraz u očima. Obično je to oduševljen izraz...obično... (ili onako blago teleći...pomislio sam ja...vlasnik plavih!). - Htjela si me dokatnuti – nastavio sam ja...vlasnik plavih, hladnjikavih očiju. - Nisam. Zašto bih te, pobogu, htjela dotaknuti? Ne znam ni kako se zoveš, a ne da sam htjela dotaknuti. - Htjela si me uzeti za ruku. - Nisam, čovječe – već je pomalo gubila strpljenje...osjetih. - Jesi , jesi, htjela si me uzeti za ruku. Zato si me i cimnula. - Ma nisam, nisam, nisam – nedostajalo joj je i zraka, a ne samo argumenata. - Jesi i možeš...– nastavio sam velikodušno - slobodno me uzmi za ruku. - Zašto bih te uzela za ruku? - Zato što želiš - nastavio sam mirno, sa smiješkom na licu(i u očima...hladnjikavim kažu). Znao sam što misli...nešto kao: Ovo je nevjerojatno....Ovo se ne događa meni. Ovo se ne događa uopće, mislila je...no, znam da nije mogla ne vidjeti pruženu ruku, moju... nepoznatog dosadnjakovića, sa dlanom okrenutim gore, kao da joj nešto daje, nešto dragocjeno i to samo zato što je jako dobar...i ima plave oči! I vjerojatno da me se riješi, primila me za ruku... Možda će, ma sigurno hoće...prepričavati ovo, kolegicama u uredu. Ruka mi je meka, s duljim prstima, ali što je najznačajnije, bila je topla. Tako ugodno topla za njene smrznute prste. Osjetio sam kako joj se toplina razlijeva ispod smrznutih noktiju... - I? - Što i? - Je li lijepo? - A je. Valjda je lijepo. (najbolje da će mi odmah priznati, a znam da jest). - Slobodno me drži za ruku, koliko god želiš opet ću velikodušno...rukavice ne pomažu, zašto ne. Ruka joj se konačno ugrijala. Spontano, opustila se...i drugu ugurala u moj rukav, besramno, bez moje ponude. Znam i tamo je bilo tako toplo. Okrenula je svoj dlan prema mojoj podlaktici. Imao sam košulju, otkopčanog rukava, šlampasto... pa i nije bio problem ugurati ruku, ali malo po malo, uspjela je i noktima dodirivati moju kožu. - Vidiš da ti je lijepo, zato si me cimnula. - Ma nisam ja tebe ništa cimnula, ali ruke mi se jesu ugrijale...tako je ugodno, toplo. Autobus se, konačno, dokoturao do, još pomalo uspavanog centra grada i trebalo je sići. Samo da izvučem svoje ruke - pokušala je, iako nevoljko, jednu pa drugu. - Kuda ćeš? - Moram dolje. Bilo mi je drago – rekla je. - U redu je. Idemo dolje – rekao sam sliježući ramenima. - Ideš i ti ? – zaprepastila se već samom pomišlju da će se ovaj čudni film, i ovaj čudni događaj nastaviti i nakon izlaska iz autobusa.. - Aha - rekao sam. - To si i htjela, mislim kad si me cimnula... Nije htjela raspravljati, pa je klimnula...izašla iz autobusa ni na trenutak ne izvukavši svoju ruku iz moje... kao ni onu iz mojega rukava. - I što sad? – pitala je dok je autobus odlazio. - Sad idemo. - Kamo? - A ne znam. Nekamo – rekao sam. I krenuli smo. Nekamo... Nemam oči kakve voli, ne poznaje me, nije sigurna ni da me želi upoznati, ali jebi ga, imam tako tople ruke i meku kožu na podlaktici... I još nešto: Zbilja me nije cimnula...moram priznati!

kakvi su ovo krležijanski blogovi!

Uffff, kakva topla, osvježavajuća priča uz jutarnju kavicu! Dobro ti jutro :-)))

myra počela pisat,,hehehehe

Odlično, Myra :). Tvoje?

ustani..Bane...

:) dobro jutro... ovako je to nekoc izgledalo, samo podsjetnik na blogosferu 2005. :)

bemu miša,myra 2005 sam bil u vrtiću

:)