Ovo je NASLOV WEBLOGA

Slovenski filozof Mladen Dolar u intervjuu za Mladinu govori o današnjoj neoliberalnoj ljevici i neoliberalnoj desnici koje se politički razlikuju na kulturnim forntovima poput pobačaja, LGBT-a i "izbrisanih", a već odavno se ne razlikuju po zastupanju različitih klasnih interesa.

Jeziva kriza, svemogući kapital, nemoćna ljevica i ljudi koji su zaboravili da imaju klasne interese, spojili su se u oluji svih oluja. A kad se to dogodi, koga zoveš? Ne Jamesa Bonda, već njegovog antipoda, Mladena Dolara, Georgea Smileyja slovenske filozofije, dugogodišnjeg predavača na Filozofskom fakultetu, autora brojnih lucidnih knjiga, recimo one o škrtosti. Dobar povod da debatu o povratku povijesti i klasne borbe - tipičnu ljetnu debatu - počnemo sa sve "škrtijim" premijerom.

Pahorova vlada izvodi i najavljuje oštar rez u socijalnu državu, radnička prava, mirovine. Čini se da Pahor to radi zato da za neke dvije godine to ne bi morao raditi Janez Janša.

Hja, što da kažem. Čini mi se da je sadržaj knjige Doktrina šoka, koju je napisala Naomi Klein, jako prikladan za trenutnu situaciju. Ekonomska kriza je došla kao prirodna katastrofa, kao da je pala s neba. Nije se pokušalo ozbiljno suočiti s razlozima za nju, iako su vrlo očiti. Doktrina šoka je zapravo izgovor za to da možemo napraviti ono što u normalnim okolnostima ne bismo mogli: ozbiljno srezati normalne tekovine socijalne države; zbog krize moramo svi stegnuti remen, treba smanjiti prava, funkcije države uopće. A istodobno iste države enormnim investicijama i dalje solidarno spašavaju one koji su tu krizu zakuhali. Riječ je o jednostavnoj situaciji u kojoj je Pahorova vlada na kraju postavljena u ulogu realiziranja neoliberalne agende koju su postavili određeni ljudi u vrijeme Janšine vladavine, ali se tada nije mogla izvesti u tolikoj mjeri. Sad imamo vladu koja to može ostvariti. Najbolja ideja kako iz krize je: srezati, reducirati, uzeti. A na strani davanja potpore - ništa.

Bi li Janša bio socijalno tvrđi i više neoliberalan od Pahora da je sad na vlasti?

Teško mogu reći. Ne znam bi li bila tako velika razlika u stvarnim efektima, ali svakako bi bila velika razlika u stilu.

Zar nije ironično da se sve to događa u mandatu lijeve vlade?

Apsurdno je! Neoliberalna agenda postavljena je krajem 70-ih i početkom 80-ih s dvojcem Thatcher-Reagan, najprije kao fundamentalizam, a onda kao neutralni opći okvir. A oni koji su tu agendu doveli do kraja bili su Schröder i Blair. Blair je proveo konzervativnu revoluciju Margaret Thatcher. Određeni tip politike, koji je ljevica u nekom uglađenijem obliku preuzela kao svoj, time je mogao postati univerzalni okvir unutar kojega razumijemo svijet. Sada se ta stvar ponavlja, ali ne baš kao farsa - ljevica spašava pogrešnu politiku tako da produžava njene konzekvence.

Tko je ovih dana rekao: „Paradoksalno je da upravo pod lijevom vladom umiru socijalni dijalog i partnerstvo"?

Janez Janša?

Blizu. Branko Grims. Što je isto kao da je rekao Janša.

Aha, Branko Grims, naš čovjek (smijeh).

I tu se javlja problem. U socijalnoj, ekonomskoj politici nema više razlike između ljevice i desnice. Ili se ona barem sve više gubi i briše. Razlika između ljevice i desnice postoji samo još u kulturnim temama: pobačaj, istospolni, izbrisani.

I poslijeratni zločini, NOB, revolucija, „poluprošlost".

Stvar je perverzna: da bi se politički razlikovali, jedni moraju biti za pobačaj, a drugi protiv. Inače ih se ne bi moglo razlikovati.

To je kratki sažetak sadašnje situacije. Teško mogu odgovoriti nešto drugo, osim da se u osnovi slažem s tvrdnjom u pitanju. To je apsurd sadašnje situacije u kojoj se razlikujemo po tolerantnosti i po formi.

Ljevica nam poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo za pobačaj. A desnica poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo protiv pobačaja.

Time nastaje izbor na temelju tema koje se tiču različitih kulturnih identiteta ili praksi. To upućuje na dvije strane u tradiciji liberalizma. Jedna strana je ekonomski liberalizam: vjerovati tržištu, što manje države, pa će se stvari srediti. Druga strana je politički liberalizam: širenje ljudskih prava i sloboda, tolerantnost. Izgleda kao da desnica drži stranu koja uključuje prije svega ekonomski liberalizam, a ljevica onu stranu koja je baština kulturnog, političkog liberalizma. Ali te dvije paradigme se preklapaju, u zadnjoj instanci podupiru.

Francis Fukuyama ih je postavio na kraj povijesti. Kad se oba liberalizma realiziraju, kad se doslovno preklapaju, kao što se to sad događa, nastaje oluja svih oluja koja se naziva kraj povijesti.

Multikulturalizam je u tom smislu bio parola lijevog liberalizma i on je, kao što je jednom napisao Slavoj Žižek, kulturna forma kasnog kapitalizma. Upravo kapitalizam je sam izbrisao razlike, odnosno uspostavio toleranciju prema različitosti, rasi, spolnom identitetu, razgradio tradicionalne autoritete i 'patrijarhalnu obitelj', a sve to da bi mogao uspješno funkcionirati. Konzervativizam zastupa jednu stranu ekonomskog liberalizma i ujedno se pokušava suprotstaviti njegovim konzekvencama.

Ali ljudi u oba slučaja - bilo da glasaju za ljevicu ili desnicu - glasaju za kapital. To znači da glasaju protiv svojih socijalnih, ekonomskih interesa. Ludo, zar ne?

Mislim da se to pitanje jako drastično postavlja u ovoj krizi. Razlozi za ovu krizu su potpuno na dlanu. Kako je kriza izišla iz tržišno fundamentalističkih neoliberalnih pretpostavki, što je bio uzrok i što je bila posljedica, ovdje je potpuno jasno. Tu ne treba neka posebna ekonomska, socijalna mudrost. Dobro, kasino kapitalizam je malo populistička, ali ne kriva oznaka nekog djelovanja. Situacija koja je nastala, proizvela je kritični rub takve logike. I na tom kritičnom rubu dogodilo se dvoje: drastični zahvat država, u potpunoj suprotnosti sa svom neoliberalnom ideologijom. Nastupile su kao onaj faktor koji će sanirati potpuno neodgovorno djelovanje. A s druge strane je, uz strašan bijes koji je nastao, desnica uspjela održati autističnu ideju da desnica bolje zna s financijama. U toj situaciji, koja je situacija otvorene krize, ljevica nije uspjela ponuditi alternativnu agendu. A alternativna agenda je teška i bolna, agenda korjenitih promjena.

Kad glasam protiv svojih ekonomskih i socijalnih interesa, zapravo glasam protiv svojih klasnih interesa. Ljudi su očito zaboravili da imaju klasni interes - i da su klasni interesi ispred kulturnih. Ili bolje rečeno: ljude su uvjerili da klasne borbe više nema i da postoji samo još kulturna borba.



Potpuno se slažem. To je situacija koja nije samo specifično slovenska. Slovenska situacija ima neke specifičnosti koje se tiču ovog prostora, ali problem ljevice danas je ovo: apsolutna nemoć dovoljno radikalnog pozicioniranja, jer bi u tom slučaju morali posegnuti za rječnikom za koji se čini da je propao s krajem marksizma.

Posebno desnica rado naglašava kulturnu podijeljenost Slovenaca, recimo u vezi s poslijeratnim zločinima ili u vezi s arbitražnim sporazumom. Tu razjedinjenost čak proglašava slovenskom tragedijom. O sve goroj ekonomskoj i socijalnoj podijeljenosti Slovenaca, s druge strane, ne govori nitko, a ona je puno očitija, i za Sloveniju je sudbonosnija i tragičnija od kulturne.

O tome se govori samo onda kad dođe do nekih drastičnih kršenja. To se iskazalo kod sezonskih radnika iz Bosne, kod kojih smo odjednom utvrdili da živimo u uvjerenju da se takvo iskorištavanje događa negdje u Aziji, gdje su ljudi spremni raditi za nevjerojatno malo novca, i zato ovdje moramo zatvoriti Muru. Paradoks globalizacije je da se ta Azija događa kod nas. U srcu Slovenije, u srcu zapadnih država. Kad dođe do otkrivanja nekog drastičnog slučaja, odjednom nastupa otrežnjenje, pogled izvana, iako je riječ samo o segmentu posebno iskorištavanih i izloženih radnika koji uopće nisu Slovenci. Kao simptom. Osim toga, tu su sindikati s diskurzom stalnog upozoravanja na smanjivanje realnih socijalnih prava i na način kako to gledati sa strane deprivilegiranih. Onih koji su stvarne žrtve. Žrtve nisu bankari koji su dosad jedini dobili kompenzaciju. Iako i sindikati to rade s, nažalost, malo promjenjivom srećom.

Od desnice očekujemo da joj se kulturna i politička podijeljenost čini gorom i važnijom od socijalne i klasne, ali od ljevice...?

O čemu govorimo kad govorimo o ljevici? Što se naziva ljevicom? Vidiš li neku lijevu stranku u Sloveniji?

Da razmislim. Ne.

Ali, kad smo već kod toga, možda je pravi trenutak da počnemo osnivati neku stranku.

Da, ljeto je, kriza je, ljudi su dekoncentrirani - možda je stvarno pravo vrijeme za šok.

Danas je 14. srpnja, datum je jako prikladan - Francuska revolucija.

Pa, idemo prema tome, ali zaobilaznim putem. Pazi: ljudi su za to da se država povuče iz gospodarstva i da se javna, državna imovina privatizira, da se dakle proda korporacijama. Ukratko, nasjeli su populističkoj neoliberalnoj retorici da će nam biti bolje bez državne imovine i da nas zajedničko dobro samo osiromašuje.

Tu je riječ o dvije stvari. Prva je da je ljevica tradicionalno bila kritičar tržišne ekonomije. Ako pogledamo Marxa, u jednakoj mjeri koliko je bio kritičar tržišne ekonomije, kritika države je nastupila kao kritika onoga okvira unutar kojega se eksploatacija uopće može događati. Država i tržišna ekonomija su za Marxa dvije strane istoga. U dvadesetom stoljeću je nastala situacija da se ta kritika države kao institucije izgubila, a država je, upravo suprotno, počela sloviti za najbolje oruđe u obuzdavanju kapitala. Zato izgleda da je najbolje čemu se možemo nadati da država uopće još obavlja taj posao koji po svom tradicionalnom poimanju mora. Razgradnja države na način da se niz funkcija i važne imovine počne privatizirati i prodavati, razgrađuje i taj zadnji moment emancipatorne dimenzije države.

Ali ironija je potpuna: patrioti koji Hrvatima ne bi dali ni pedalj slovenske zemlje, istodobno su spremni odmah rasprodati cijelu slovensku imovinu.

Rasprodaja državne imovine i rezanje prava je jedino što se u ovom trenutku nudi kao moguć potez. Sindikati u toj situaciji obavljaju svoj posao. Druga strana, i poduzetnička i državna, nema nijednu drugu ideju osim te da treba pojeftiniti i fleksibilizirati radnu snagu. Osim ideje kako rješavati probleme pojeftinjenjem radne snage, nema nekih drugih ideja na vidiku. I tu je problem.

U debatama o Piranskom zaljevu i arbitražnom sporazumu, svi su naglašavali da smo u opasnosti da izgubimo nacionalnu suverenost. A istodobno svi svoju suverenost žele prepustiti korporacijama i kapitalu.

Debate o Piranskom zaljevu pobudile su puno strasti, a realni ulog je bio jako mali. Ionako za sve realne potrebe postoji slobodan pristup do koparske luke i kakvo god uređenje proiziđe iz sporazuma, ponudit će neki pragmatičan i uređen suživot s Hrvatskom, koja će ionako za koju godinu biti u EU. Čini mi se da je realan ulog stvarno malen. A patriotski osjećaji su se rasplamsali u maniri 19. stoljeća, povezani sa svakim pedljem zemlje. Iznenada se razmišlja u kategorijama krvi i zemlje, hja, mora. Kao da su se pojavili predmoderni refleksi koji potpuno zamagljuju stvari koje su ključne. Pitanje suverenosti, ako taj pojam uopće još ima smisao, nije pitanje granice, već pitanje uklanjanja granica za korporacije.

Vlada sve tektonske socijalne i ekonomske reforme pokušava provesti pod krinkom krize. I kao što kaže: to je nužno, hitno, neizbježno. Postoji li u povijesti neizbježno? Zar to nije isto kao da kažeš da u povijesti postoji predestinacija?

'Nužno je' i 'neizbježno je', to su uvijek osnovne ideološke izjave. Funkcija ideologije je baš u tome da uokviri neki pogled na određenu situaciju i socijalni konflikt predstavi na način koji omogućuje samo jedno rješenje. Problem uokviri kao struktura razumijevanja situacije, tako da bi nešto moglo proizići kao neizbježno. Onoga trena kad se nešto nudi kao neizbježno, ideologija je već napravila svoj posao. Ne dvoji se o samim parametrima pitanja.

Ali koncept predestinacije je stvar desnice, a ne ljevice. Kod nas dolazi iz usta ljevice.

Koncept predestinacije ima dugu povijest. Kapitalizam se povijesno oslanja na neko neobično razumijevanje paradoksa predestinacije. Nositelj vjere u predestinaciju bio je protestantizam i upravo vjerovanje u predestinaciju ponudilo je okvir za uzlet produkcije i tržišnu slobodu. Predestinacija je otvorila prostor za 'sam kovač svoje sreće'. Ukratko, Max Weber. Da netko stvarno vjeruje u predestinaciju, to bi bilo okej, ali tu je riječ o nečem puno prizemnijem.

Kad smo već kod Naomi Klein - da stvar bude još bolja, kriza je došla u paketu sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, koje je Slovence, naravno, još dodatno šokiralo i dekoncentriralo, pa ne možemo reći da su bili sasvim prisebni. Time su, naravno, stvoreni idealni uvjeti za provođenje neoliberalnih reformi. Ali pazi - da je sad na vlasti u Sloveniji prava ljevica, vjerojatno bi reagirala upravo obratno. Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu, u paketu s krizom, upotrijebila bi kao krinku za provođenje antineoliberalnih reformi. Ojačala bi socijalnu državu, stisnula korporacije, bogato oporezovala bogate, izregulirala tržište, banke stavila pod nadzor, smanjila lobističku moć financijskog sektora, osnovala financijsku policiju koja bi provjeravala porijeklo imovine, prihvatila zakonodavstvo koje bi zabranjivalo spašavanje korporacija novcem poreznih obveznika, uvela univerzalni temeljni dohodak, ukinula vojsku...

Marcel, to što si sad nabrojao tumačim kao početak programa neke stranke koje u Sloveniji još nema. To što je nema, strašan je simptom ove situacije.

Zar nije krajnje perverzno to što trenutno nema nijedne stranke koja bi zagovarala te stvari?

Kao što sam već rekao: ovo je prilika da počnemo s osnivanjem. Na ovaj vrućini, 14. srpnja. To je jedini zaključak koji se može izvesti. Ili da radije pričekamo hladnije vrijeme i druge ljude?

Nisu li sva ta kaotična trvenja u parlamentarnoj ljevici upravo rezultat toga što se ljevica više ne zna definirati? Što više ne zna gdje stoji - za što se zalaže? Što više ne zna što znači?

Trvenja unutar koalicijskih stranaka uglavnom mi se čine prizemna i nepotrebna. I ostavka ministra Lahovnika je događaj te vrste. Razlozi koje navodi čine mi se smiješni. Prošle godine Ultra se prijavila na neke natječaje, što je doista sasvim u skladu sa zakonom, a osim toga, ni na jednom nije ni uspjela. Čemu sada ostavka, godinu dana kasnije? To nema ni minimalnu kredibilnost i potpuno je jasno da su iza toga neki drugi nepodmireni računi.

Povijest ljevice je ionako povijest podmirivanja neplaćenih računa.

Među samim ljevičarima. Naravno, međusobne račune riješili su tako da je onda na vlast došla desnica. A onda će svi opet jamrati. Svi dijelovi koalicije pokušavaju dobiti neku marginalnu prednost pred drugima i isprofilirati se kao bolje pozicionirane figure, samo taj stil djelovanja apsolutno šteti svima.

A tu se krije i velika opasnost: zar nije fašizacija društva uvijek upravo posljedica neuspjeha ljevice? Ako je ljevica u nekom društvu slaba, nemoćna, apatična, potpuno destabilizirana, time otvara vrata fašizaciji.

Vremena nisu ružičasta, ali nisu ni tako potpuno crna. Čini mi se da je ova kriza, iako se koristi za dosta drastičnih mjera, ipak neki moment otvaranja i promišljanja. Situacija je danas otvorenije nego što je bila bilo kada u osamdesetima i devedesetima. Tada je horizont onoga što se događa i što treba napraviti bio više zacementiran.

Tada smo svi još bili usred postkomunističke orgije.

Događalo se propadanje socijalizma, bio je kraj povijesti. A sad je povijest spektakularno ustala iz mrtvih i događa se naveliko.

Ponovo počinje, ali na jako zgusnut način. Kao da se pokušava bijesno, osvetnički zgusnuti. To nismo vidjeli još od pada Berlinskog zida.

Mislim da je situacija otvorena. Unatoč mračnim stranama o kojima pričamo, postoji, osim visokog stupnja nezadovoljstva, i neka nova razina refleksije. Činilo se da će se u nekoliko bistrih poteza moći stati na kraj krizi, a onda je slijedilo zavaravanje da se ništa nije dogodilo. Ali problematika je previše strukturne prirode i zahtijevat će promišljanja i mjere na prilično dugi rok. I unutar konzervativnog tabora nitko se ne može busati u prsa. Nema čovjeka koji bi se mogao pokazati kao junak ove situacije, onoga koji bi mogao ponuditi neku minimalno zadovoljavajuću formulu kako dalje.

Da parafraziram Slavoja Žižeka: ako ljevica želi naprijed, mora doživjeti neuspjeh veći nego zadnji put. Je li slovenska ljevica uopće toliko pri sebi da bi mogla preživjeti neuspjeh veći od onog zadnjeg?

Koji je bio zadnji?

Recimo 1968. godine.

Mnogi ljudi iz tadašnjeg slovenskog studentskog revolta sada su na vlasti. Ono što definira slovensku ljevicu u devedesetima, nakon osamostaljenja, utjelovljuje ime Drnovšek. Dosta uspješna agenda državu je uspješno provela kroz neki put: priključenje EU, povezivanje sa svjetskim tokovima, uvođenje eura... Ljevica je napravila neku lijevu liberalnu akciju i provela je do kraja. I kad je akcija završila, izgubila je izbore. Kad se cijeli ciklus odvrtio, ta politika je završila. A onda smo 2008. doživjeli izbore oko nesretnog Janeza Janše. Tu je bila riječ o glasanju protiv tog tipa ponašanja, političkog stava koji utjelovljuje Janez Janša. To je bilo glasanje protiv, a ne za. I to što danas ljevicu drži skupa, uz te kulturne teme, je strah od te osobe. A taj strah je potpuno utemeljen. Našli smo se u nekoj neodrživoj postpolitičkoj situaciji kad je preostao samo izbor između lošeg i još goreg. Gdje ne biraš neki program, nešto za što bi bio srcem, tip društva s kojim se možeš poistovjetiti, već se odlučuješ za sprječavanje nečeg goreg.



Slovenija očito stoji naglavačke. Problem je bio već u tome što je još kad je istupila iz Jugoslavije ušla u svijet koji je stajao naglavačke. Kad je Slovenija otišla iz Jugoslavije, nije upala u tržišno gospodarstvo, u organizirani kapitalizam o kojem je sanjala, već u ovaj ekscesni stadij kapitalizma, u ponzijevsku shemu, u špekulativni kapitalizam financijskih prevara, piramida i balona fiktivnog kapitala. I sve je to sada, s krizom, dovedeno do kraja.

To je istina. A u isto vrijeme smo, zbog načina kako se ta tranzicija dogodila, i zbog jako ukorijenjenih uzoraka ponašanja, mnoge stvari izbjegli. Izbjegli smo situaciju koja je nastala npr. u Mađarskoj, gdje se dogodilo trenutna privatizacija i odmah su sve prodali. Tu smo, zbog postepenog pristupa, opreza, opet i zbog određene politike koju utjelovljuje ime Drnovšek, prošli relativno dobro. Puno bolje od većine drugih.

Svi govore o eroziji socijalne države, o tome da se smanjuje i reže. Realnost je drukčija: socijalna država je zapravo otpisana. Zapadni kapitalizam je više ne treba. Nakon Drugog svjetskog rata socijalna država je nastala kao odgovor na komunizam. Na Zapadu su morali ljudima dati socijalnu državu da ne bi koketirali s komunizmom. Na Zapadu ju je na životu držao upravo komunizam na Istoku.

Nastala je zapravo prije, kao odgovor na krizu 1929. godine, ali istina je, nakon pada socijalizama, na red je došla socijalna država. Ujedno su s procesom globalizacije države počele konkurirati s državama koje socijalnu državu nikad nisu razvile i spremne su se mirno odreći bilo kakvih sindikata, pravnog okvira djelovanja radne snage te sniziti troškove do minimuma.

Kao što kaže vlada: Ako ne snizimo troškove i plaće, nećemo biti konkurentni! Kome konkuriramo? Kineskim sweatshopovima?

Jedino socijalistička država - Kina - bila je sposobna tako radikalno odstraniti radnička prava.

Je li vraćanje u čisti kapitalizam povratak u 19. stoljeće? U 19. stoljeće „s ljudskim licem"?

Nekoliko komentatora spomenulo je Engelsovu knjigu koju treba ponovno uzeti u ruke. To je Položaj radničke klase u Engleskoj. Knjiga je napisana 1845. godine, a riječ je o društvenoj analizi toga u kakvim uvjetima je tada tekla industrijska proizvodnja. Uvijek se čitala kao horor priča, kao prikaz onoga što se u produkciji stvarno događalo prije nego što su sindikati, radnički pokret i niz lijevih stranaka kroz jako dugu borbu izborili određena prava. Ali: još uvijek smo tamo, izgleda kao da ta knjiga opisuje neku realnost koja se vraća. Historijski trenutak 1845., koji je ujedno kao transhistorijski emblem uvijek imanentni horor-show.

Razlog za rezanje socijalne države je prevelika zaduženost. Država je postala talac kapitala. Moralo bi biti upravo suprotno.

Naravno, naravno. Ono što me stvarno zgranulo bilo je događanje u SAD-u odmah nakon što je Obama dao prvih 800 milijardi dolara pomoći bankama, jer je izgledalo da bi one u suprotnom taj tren potonule. A nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da su tih 800 milijardi razdijelili na lijepe oči. Nije bilo nikakvih zaštitnih mehanizama. Nije bilo minimuma morala da se odgovorne barem pošteno primi za uši i kad im se da novac, kaže: ok, dosad ste radili tako, ovo vam zadnji put pokrivamo, ali odsad će vas provjeravati ozbiljna revizija koja će nadzirati svaki potrošeni dolar. Ali od toga nije bilo ništa: isti ljudi, isti poslovi, sami sebe nadziru.

Staljin im ne bi dao otpremninu. Prije, kad je kapitalizam bio organiziran, ekscese kapitala regulirala je nacionalna država. Sad si kapital zakone piše sam. Kapital je slobodniji od ljudi, što nas dovodi do koncepta slobode. S tim konceptom očito nešto ne valja.

Parole Francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo, bile su politički oblik unutar kojega se mogla dogoditi buržoaska revolucija. Na području Europe su bile stvarni politički izraz ekonomskog uvođenja nekog novog modela društva. A istodobno su to bile parole koje su omogućile dovoljno autonomije, prostora da se mogu uspostaviti točke otpora. Politička i ekonomska strana su bile u unutrašnjoj vezi i ujedno u sukobu. Sada najveću nelagodu uzrokuje uspon Kine, gdje je nastao kapitalizam koji nema tu političku formu. Kapitalizam koji se unutar zatvorenog društva uspostavio kao način samo ekonomskog djelovanja i kojega ne prate politički oblici koji su bili povezani s europskim prosvjetiteljstvom.

Poruka Kine je: kapitalizam ne treba demokraciju.

Točno. Kako razumijemo europsku povijest, demokracija je politički izraz kapitalizma. Na određeni način su povezani.

Ali jesu li ikad doista bili povezani?

Sigurno, iako na indirektne i protuslovne načine.

Kapitalizam je već postojao kad je politička bitka za socijalna, politička i državljanska prava tek započela. Demokracija i kapitalizam nisu došli u paketu.

Nisu došli u jednostavnom paketu i ni pojmovno nemaju ista ishodišta. Napetost između njih postoji od samog početka. Ali demokracija je bila taj okvir unutar kojega je uspon buržoazije bio moguć i unutar kojega je bilo uopće moguće uspostaviti bitku za radnička prava. Zato mi se slučaj Kine čini zabrinjavajuć, događa se korektura povijesti - kapitalizam bez forme demokracije, a taj model se nameće cijelom svijetu, koji preplavljuje kineska jeftina radna snaga kao nova norma po kojoj bismo se trebali ravnati.

Sad smo pred globalizacijom tog kineskog modela.

Kinezi diktiraju globalizaciju. Diktiraju to da se sada, naravno, u ime objektivne nužnosti izvodi pritisak.

Još jednu poruku Kine ne smijemo preskočiti: ako kapitalizam stvarno želi postati kapitalizam, potreban mu je komunizam. Pod komunizmom kapitalizam najbolje cvjeta.

(Smijeh) Jedino komunizam može postići to da imamo kapitalizam u čistom obliku. Imali smo ga u nekom obliku, ali ga nismo znali dobro koristiti. Ali, sada smo to naučili.

Nismo bili dovoljno radikalni. A kad smo već kod radikalnosti: radikalni islam se na širenje i globalizaciju zapadnog koncepta slobode odazvao donekle neobično - 11. rujnom.

I tu je čisti paradoks. Što je ono što je izvan globalizacije, što se može suprotstaviti tom pokretu? Teror u ime fundamentalističke religije? Ali talibani i Saddam Hussein su bili na američkom platnom spisku, a da ne govorimo o saudijskom novcu i bliskim susretima s obitelji Bush. To malo izgleda kao Moebiusova traka.

Koja vodi i kraj Berlinskog zida: kad je pao Berlinski zid, oslobodila se rekordna količina slobode. Nikad u povijesti nije se pustila tolika količina slobode.

Niti tolika količina kapitala. Niti takva sloboda kapitala.

Stvara se dojam da je kapitalizam prirodno stanje čovječanstva, zadnji stadij povijesti. Je li kapitalizam morao umrijeti nakon pada Berlinskog zida? Je li trebao umrijeti zajedno s komunizmom? Rasli su skupa. Jedan bez drugog nisu mogli. Jednoga ne bi bilo bez drugoga.

Skupa su rasli tek nakon Drugog svjetskog rata. Ono što se tada dogodilo nije bio samo raspad socijalizma, već i uspon najtvrđe verzije kapitalizma, za koju se činilo da je tada izgubila i svoju zadnju prepreku.

Kažu da se kapitalizam promijenio. Ali u nečem ipak nije: još uvijek živi od jeftine radne snage. Uvijek ju je nalazio i sada je nalazi. Kako će izgledati kapitalizam kad i u trećem svijetu iscrpi jeftinu radnu snagu?

To je pitanje koje si je u svoje vrijeme postavljao već Marx. Na koncu, živio je u vrijeme nasilne kolonizacije, kad je izgledalo da se, dok se kolonizira, mogu izvoziti vlastiti problemi. Onog trenutka kad dođe do strukturne slijepe ulice, to se riješi tako da dobijemo nove kolonije, gdje je novi dotok prirodnih bogatstava i jeftine radne snage itd. Ali stvar mora imati svoje granice, ne može ići unedogled, tako se Marxu činilo. Ali kako vrlo lako to može ići unedogled, možemo vidjeti pogotovo od Drugog svjetskog rata: dekolonizacija i istodobno globalizacija. Nedavno je objavljena knjiga Vasje Badaliča: Za 100 eura mjesečno. To je super knjiga u kojoj autor opisuje nove ekonomske izvozno-prerađivačke zone koje je razgledao. To je novi oblik ispitivanja gdje je donja granica. Race to the bottom.

Čini se kao da je izvještavao iz Slovenije.

Knjiga govori o područjima Trećeg svijeta koja u određenim regijama nude pogodnosti za investicije, pritom uviđavno ukinu sve zakonodavstvo koje se tiče socijalne zaštite, ili zakonodavstvo uopće. Golo iskorištavanje do razine minimuma golog života. Riječ je o traženju minimuma na kojem se još može sačuvati goli život. Novo utjelovljenje Agambenovog homo sacer, koji je inače uvijek bio skrivena unutarnja figura kapitalizma.

Od komunista se još uvijek očekuje da se ispričaju za grozote koje su skrivili. Bi li se i neoliberalni kapitalizam morao ispričati za grozote koje je uzrokovao. Najveće grozote neoliberalnog kapitalizma uzrokovane su birokratskom, beskrupuloznom, banalnom rutinom, svi samo izvršavaju naređenja - kao nekad nacisti.

Radili su ono što je izgledao kao neizbježno nužno, barem je tako prikazano kroz naočale ideologije.

U Nürnbergu ih to ne bi spasilo. Visjeli bi.

Ne treba prebrzo izjednačavati fašizam, koji je ipak bio nadasve indikativan simptom sa svojom hijerarhičnom strukturom. Bio je simptom neke forme modernizacije koja je preuzela antimoderne forme. Društvo se formiralo po militarističkom modelu, gdje je jasno tko daje naredbe i tko ih izvršava. Osnovno geslo cijelog fašističkog pokreta, prije nego što je došao na vlast, bilo je suprotstavljanje liberalizmu koji su shvaćali kao opći raspad vrijednosti, kao laissez-faire. Fašizam je sebe razumio kao povratak vrednotama, zato me uvijek malo stisne kad netko prostodušno govori o 'više vrednota'. Situacija na koju je reagirao fašizam između dva rata, bila je situacija prevlasti liberalnog kapitalizma, koji je doživio svoj krah 1929. godine. Na zastavu si je stavio predmoderne parole, zahtjev za hijerarhizacijom. Tamo je moglo biti jasno tko daje naredbe. A kapitalizam je u ishodištu nastupio upravo kao suprotnost socijalne hijerarhije, na temelju uvjerenja da na tržištu svatko može uspjeti prema svojim sposobnostima. Disperznost odlučivanja ugrađena je u njegov mehanizam. Ali, ako pitaš zašto se nitko neće ispričati, onda je odgovor u tome da je demokracija upravo ona politička forma koja onemogućuje takvo preuzimanje odgovornosti za nešto što su učinci strukture.

Socijalizam je propao zbog prezaduženosti. Da se socijalizam mogao zaduživati kao Amerika, mogao je trajati vječno. Zar ne?

Katastrofalno zaduživanje je neoliberalni izum, endemično u Reaganovim vremenima kad je Amerika mogla prebacivati plaćanje svojih dugova i održavati stanje u valuti koju sama regulira. To je bila apsurdna situacija. Onaj koji je uravnotežio američki proračun bio je Clinton, već onda u situaciji kritike održivosti sistema na dugi rok. Ali to je bio kratak predah - danas smo u situaciji da smo svi zaduženi za tako nepojmljivo velike svote da se budućnost može vidjeti kao 'komunizam ili otplaćivanje dugova'.

Politika je za obnavljanje prijašnjeg režima, koji nas je doveo u trenutnu situaciju, spremna potrošiti ogromne količine novca, a u promjenu nije voljna uložiti ni centa.

U ovom trenutku je paradigma spašavanja iz ove krize takva da strukturno iz te krize ne može izvući: plaćanje potpuno neodgovorno stvorenih dugova i smanjenje troškova države i troškova rada.

Rješenje nije „manje neoliberalizma" nego „više neoliberalizma". NLB bi trebao dokapitalizirati Goldman Sachs. Goldman Sachs je za ovu krizu bio ono što je za Prvi svjetski rat bio Gavrilo Princip. Izgleda da svi žele da kapitalizam umre sretan. A s druge strane: revolucije koje su do sada uspjele, oktobarska, kineska, kubanska, zapravo nisu bile protukapitalističke. Povijesno nisu bile usmjerene protiv kapitalizma. Što možda znači da nas prave protukapitalističke revolucije tek čekaju.

Oktobarska revolucija je sebe sigurno razumjela kao protukapitalističku, kao nešto što će pokrenuti međunarodni radnički pokret. Većina njenih kasnijih problema proizlazilo je upravo iz toga - iz očekivanja koja su se potpuno izjalovila. Postoji li protukapitalistička revolucija? Te revolucije su nastajale na marginama gdje je u nekom zaoštrenom obliku izbilo protuslovlje iz centra. Nisu bile samo bune u nekim još predmodernim državama, već u nekim neuralgičnim točkama širenja kapitalizma, zato su imale univerzalni apel. I danas je to neki mogući scenarij, revolti na rubu imperija, na poprištu strašnog ugnjetavanja s kojeg skrećemo pogled. Ali taj rub je i u samom centru.

Vrijeme je za to.

Vrijeme je na našoj strani.

Kapitalizam će se spasiti. Bit će još čistiji - i još neprihvatljiviji. Vjerojatno će prije ili kasnije opet pasti u ponor koji će biti još neprihvatljiviji od ovoga sad, a onda...

A što dotad?

Studirati, studirati, studirati.

(Smijeh). Učiti, učiti, učiti.


Izbor h-alter.org

učiti, učiti i samo učiti, rekao je drug lenjin i propao u ponor

Naomi Klein, jel' to ona što je napisala ''No logo''?

za boga miloga ja pročitala sve, (to nije normalno), trebao si to podijeliti na više puta, jer... što sad komentirati ?!

pa je, nekoliko stoljeća svjetske ekonomije su cvale zahvaljujući kolonijama, besplatno bogatstvo, samo posegneš, ostala je još jeftina radna snaga, sad je to aktuelno, a iza toga?... valjda Veliki Brat zna ?!