Ručkić krčkić

Pisanje je poput snova: uvijek o nama. Ne znam je li vam poznato da smo svi likovi - pa i predmeti - u snovima mi sami? Eto, čovjek je toliko egocentričan. Kad sanjamo nekog drugog, onda je to neki aspekt te osobe koji je važan u našem životu.
Na primjer, jednom sam sanjala dvije goleme zmije kako izlaze iz poplavljenog podruma moje prijateljice M., a ja ih gledam s balkona; i pomislim, "Proždrijet će joj djecu!" A onda se taj balkon pretvara u balkon mojeg ljubavnika i bla, bla... Zmije su arhetipski simbol i spoznaje i straha; voda su osjećaji, podrum podsvijest, a moja prijateljica M. jedan način života koji sam i sama vodila (prilično konvencionalan): ukratko, dvije zastrašujuće spoznaje izlaze iz moje podsvijesti i "pojest će mi djecu", tj. način života i određena postignuća u takvom životu.
I bilo je tako. Moj savršen mozak me lijepo pripremio. I taj ljubavnik s balkona je epilogizirao (bile su DVIJE zmije).
Kad pišem nešto cjelovitije, promišljenije od blogova, obično trebam šest likova, jer valjda mojim postupcima i razmišljanjima dominira šest aspekata moje osobnosti: jedan je lik zagonetka, jedan je sav okrenut na van, na pojavno, jedan je povjerenje, jedan je prizeman (hranitelj/ica, gostioničar/ka), jedan se igra, a jedan mi je najvažniji: lik koji uči, prolazi inicijaciju, mijenja svoje početne stavove.
Kad počnem pisati nemam čvrstu predodžbu što će biti: postavim likove u neku zamišljenu konstelaciju i onda se identificiram sa svakim od njih i napišem im postupke koji bi im bili prirodni, kakve sam već vidjela kod sličnih ljudi, ili kod same sebe. Ali, onda pisanje prestaje biti zadano i statično: odjednom ta početna konstelacija zabruji pitanjima koja nisu odmah bila vidljiva i zatitra postupcima koji su mogući, ali ne uvijek baš oni na prvu loptu.
I zato je to jako zanimljivo. Pisanje, naime.
I na ovome blogu često pišem o ljudima koje poznajem. Upravo ovako kako sam opisala: krenem od njih, ali pišem o sebi. I pazite, nikada nikoga to nije povrijedilo! Ne mislim sad na one svoje parodije i farse na račun blogera, nego na esejčiće o Iskričarima koji su svojim bićem, ili iskustvom koje su mi donijeli, dotaknuli nešto neistraženo u meni, i koje vi niste prepoznali, niste ni trebali prepoznati, a bilo bi neukusno i izdajnički da ste to mogli... Ali oni su znali. I bili su ganuti. Jer smo se kroz takvo pisanje još malo upoznali.
Čitanje nije ništa manje egocentrično od snivanja ili pisanja: opet čitamo sebe. Usredotočimo se na točke prepoznavanja, raščlanjujemo razlike, učimo ako to štivo dopušta, ako je dovoljno bogato i slojevito. Kad je tekst izdašan, svako nam čitanje omogućava novo učenje, novo očište razmatranja: ponekad je to lik udovice, ponekad lik Židova koji je preživio Auschwitz, a ponekad oni blizanci koji skupljaju oblutke i pričaju s izvanzemaljcima (moja naj-naj-najdraža knjiga Iris Murdoch, The Nice and The Good).
Kad su vaša štiva puna emocija, ona pokrenu neke moje, ne nužno istovjetne vašima: evo, ja popizdim na cendravost, ali samo zato jer mi je cendravost bitna - jer sam živjela i opet živim s cendravom, manipulativnom majkom i jer sam joj bezbroj puta nasjela, na svoju, ali i njezinu štetu: cendravost onemogućava učenje, a bez učenja nema rasta, a onda nema ni samostalnosti. Moja majka je bila i ostala hipertrofirano dijete; ja sam se silno, silno napatila da je odbijem od sise i da svoje sise upotrijebim za ljubav, a ne cijeđenje života i snage. I zato sad ne podnosim blogerske cendravce, ali ih rado pročitam, baš zato da bih se ljutila na njih, a ne na majku: za nju moja ljutnja više nema koristi. Neka proživi u mirnome cendranju još tih nekoliko godina koliko joj ostaje.
Kad je vaše pisanje manje izdašno emocijama na koje bih mogla reagirati simpatijom, empatijom ili antipatijom, koncentriram se na logičnost zapleta. Ima tu zaista dosljednih ljudi: ona je super, sve kuži, sve zna, ali se uda za idiota, ovaj je prevari (unatoč tome što ona po boji riječi vidi kad netko laže), ali nema veze, ona je i dalje super, on više nije, nego je gnjus, pa se ona opet uda, pa opet isto, i opet isto, a onda se to ponovi i s jednim Iskričarem, i s drugim, i s trećim, i uvijek je isto. Ma bravo! To će definitivno postati jedan od mojih likova u nekom malo promišljenijem pisanju, jerbo, da, i ja sam takva ako ne pripazim. Bit će to onaj lik koji prolazi inicijaciju. Te inicijacije pišem baš zato jer me užasno strah da ću zaglaviti u nekom plošnom i blesavom stanju duha, uma i života općenito.
A tu su onda i oni koji ne pišu ništa, nego prostače i nastoje biti što dosadniji i uvredljiviji. Vjerujte mi, na Iskrici sam upravo zbog njih! Naime, oduvijek sam se užasavala vulgarnosti i potpune izravnosti, a vulgarne izravnosti osobito. Čak i kad je laskava (sjećam se, jednom mi je Janica prepjevala na meni prihvatljiv jezik jedan pvt koji je opjevavao moje međunožje, jerbo ja to onako sročeno kako je bilo jednostavno nisam mogla čitati). A vulgarnost i izravnost su sveprisutan dio života, zar ne? I zašto bih se ja bojala nečeg tako svakodnevnog? Nema smisla. Jer, zapravo je neopasnije od manipulativne slatkorječivosti. I evo, stigla sam do toga da više cijenim i radije odgovaram na ulete tipa "Ja bih te jebao", nego na one tipa "Da kroz šetnju pod zvijezdama preklopimo svoje snove i stopimo se u jedno u toplom zagrljaju ljetne noći..."
Hm, ovo je jako dug post... Nadam se da je dovoljno izdašan za čitanje. Ja sam se lijepo zabavila, nadam se da ne zamjerate.

Ja sanjam praktično:)Npr...kod ljubavnika sam u stanu i odjednom nagrne more gostiju...pretvaram samu sebe u kućnu pomoćnicu koja im uzima kapute:)Btw, zgodan post.

Eh, taj ćemo san proanalizirati uz kavu; a možemo usput i šlogati ;-))

Ete me opet odbio:(

Pa čuj, tek je skinuo junf... i u seksu nije lako odmah nastaviti, pogotovo s novim partnerima, treba ti vremena dok se uhodaš... a tako je i s iskričarskim kavama. Ali, ne kuži on da je bolje s iskusnima nego s neiskusnima.

Aaaaa, fakat ti je dug, a i moćan. Vrlo razotkriven i razotkrivajuć. A takvi mi se najviše sviđaju... :)

Hvala, Brightice! Je, pravi izljev, sad tek vidim sintaktičke pogreške :-((

Ja ponekad doista samo čitam sadržaj. :))

Gle, opet i o meni :) Pomislit ću da nemaš vlastiti život, nego moraš po tuđima kopati..

Je, kokoš, sad je i o tebi, doduše prvi put... Ali, možda si me subliminalno nadahnjivala i ranije, ne bih mogla tvrditi da nisi, a ni da jesi. I tek toliko da se zna: sama se identificiraš. Nisi morala.

Naravno da sam se identificirala.. zašto onda misliš da još i ti trebaš tu nešto dodati? Meni to doduše imponira, ali kaj nemaš pametnijeg posla?

Trenutno ne. A ti?

U stvari, zanima me s kojim dijelom se identificiraš: onim empatičkim, ili onim kritičkim?

Volim čitati o sebi :) Uvijek nekaj naučim, i cijenim tuđi napor oko mojeg prosvijetljenja..

U dijelu o meni ne prepoznajem niti empatiju niti kritiku.. vidim samo da te iz nekog razloga itiriram, ali ne kužim iz kojeg jer nas dvije i nemamo nekih preklapanja, ili se varam?

Pa dobro, kaj onda vidiš? Auru?

Muči te to kaj vidim aure.. to svi mogu vidjeti, ako se potrude, niš posebno.. i ti si isto puno puta to vidjela ali nisi prepoznala..

Ne, ne muči me kad ih netko VIDI, smeta mi kad netko tvrdi da ih vidi, a iz opisa vlastitog života dotične osobe zaključujem da ne vidi dalje od nosa. Onda se zabrinem. Iskreno, u početku si mi bila draga i pobuđivala u meni iskreno zanimanje i empatiju, ali s vremenom sam se počela ljutiti, onak kako se naljutim na darovitog studenta koji trati vrijeme na svijet fantazije iz neke kompjutorske igrice.

Ok. Napisat ću post o tome. Ti misliš da je meni život lagan i jednostavan zato kaj to vidim? Naprotiv! Ljudi koji to vide su sami, i usamljeni... ako ti se da pročitaj kad napišem..

Zašto je sad razgovor skrenuo na aure? Moj post je o pisanju, čitanju i identificiranju sebe kroz te aktivnosti.

NAKNADNO DODAJEM MISTERIOZNO IŠČEZLI KOMENTAR, SPAŠEN KOKŠKINIM NAPORIMA (I JOŠ NETKO VELI NEŠ LOŠE ZA KOKOŠJI MOZAK, HA?) Evo, za vijeke vjekova: vegavega8 :Kokoš, ti si razmjerno kulturna, ali očigledno ne baš bistra žena. Da, sad sam ja vulgarno izravna. Loviš svoj vlastiti rep i pri tome sišeš krv ljudima koje doživljavaš kao jadne, jerbo nemaš petlje za tko zna što, nemam pojma što te straši. Sereš o aurama i vidovnjaštvu nekome tko to GENERACIJAMA ima u familiji, kokoši jedna blesava! Fuj, bljak! I onda mi još opanjkavaš prijatelje na blogu, obznanjuješ to kad pomisliš da nisam primijetila, i praviš se nevina, "Pa i ti pišeš o njemu..." Da, ali ja ga poznajem 35 godina. Fuj. 27.07.2010. 00:16:47