ZA ISKRICU

...bila jednom jedna mala mica maca...hodala je tužno našom drotičkom tražeći svojega gazdu Josipela.Mica maca Monka je ulazila u svaku kuću, njuškala papuče i smrdljive obješene čarape koje suši nakon nogometa, nadajući se da će konačno osjetiti fini vonj svojega gazde Josipela...ali to se nije dogodilo. Prolazile su sekunde, minute, sati, dani, dani i pol, tjedni.....ali Josipela ni od kud. Cipele razne su prolazile, neke su je nježno dotakle, a neke gnjusno šutnule, pa se tada ponadala: Evo ga, to je, to je on...ali ipak ne, nije to bio on...Konačno je shvatila da gazda Josipel nju Ne želi pronaći, da namjerno zaobilazi puteve na kojima bi ona mogla obitavati, kako ne bi morao hiniti da ju i dalje želi, da ju ne bi morao pogledati u oči i reći: Znaš, namjerno sam te izgubio...znaš, mislio sam da želim malu mica macu,ali ipak te Ne želim...nisi ti kriva što sam se zabunio...U grlu joj se steglo, srce je počelo luđački udarati...Ne, ne smijem pustiti suzicu...ne, nije On toga vrijedan...pustio me da pobjegnem, dozvolio je da drhtim sama u noćima, dozvolio je da mislim kako sam željena i voljena...a onda me tako kukavički napustio...ne...ne smijem dati ovoj suzi da kane...ne nije toga vrijedan...ne...ponosno ću dignuti glavu i dozvoliti nekim toplim rukam da me prigrle i stave u svoje krilo...i neću žaliti, ne...nije mi mjesto kraj njegovih nogu.....