VIVA

pogleda uprta prema slici djeteta postavljenoj na polici iznad stola, naviru sijećanja...sijećanja suprotstavljena riječima nedavno izgovorenih...

dijete, klinka od kojih pet godina, u ruci drži slamku sa nataknutom plastičnom vjetrenjačom...plave je boje...a njene velike oči cre, kosa boje meda...šiške joj padaju preko očiju i pomalo razbarušene, dok se potok dugih vlasi slijeva niz njena meka, mala ramena...

gleda u tebe...odraz njenog lica je nedefiniran...gleda ravno u tebe...i nema straha...stoji čvrsto...uspravno...poput minijaturnog borca...

obrazi su rumeni...i što ju dulje gledam, kao da vidim kako joj pulsiraju i srvene se još više...ali to nije zbog stida...nije zbog straha...

ta djevojčica sam ja...i ja sam ta koja se boji njenog pogleda...vidi mi u dušu...sigurno se pita kako li sam postala ono što jesam...zar stvari trebaju tako ispasti na kraju?...je si sudbina umiješala prste dok nisam gledala?...zašto se ne vidi sreća i snaga u mojim očima kao u njenim?...gdje li je zalutao onaj mali borac koji se uvijek znao štiti od neprijatelja...u vremenu kada su tuga i samoća bile najveći protivnici, a sada...sada kao da su zaposjeli cijeli svijet...

gledam nju i ona mene...što li nas još uvijek spaja?...potraga za srećom?...ljubavi?...pravednosti?...zašto je uvijek izbor riječi najčešći krivac za sve?...koliko li toga još imam za naučiti...

i mislim da me razumije, iako nisam prozborila ni slova...i u njoj vidim da sve ne može biti izgubljeno...i u njoj spoznajem da se životu ne mogu suprotstaviti i pobijediti svako zlo...svaku tešku riječ...svaki krivi podvig...

njene razrogačene oči upijaju moju bit...u njima nalazim spokoj...i osjećam da i ona plače iznutra...i daje mi utjehu...jer svatko nosi teret...jer i ja nosim svoj...i ona će jednoga dana...i krivo mi je...krivo mi je što sam teret, prihvaćen ili odbačen, ostavila na drugome...i žao mi je...neizmjerno žao što više nisam ona, klinka sa slamkom, sa šiškama boje meda, sa rumenim obrazima, sa borcem u sebi...

dali na tebi vidi sise, koje ona nema, a ti imaš..

a jesi seljačina...

Joooj, srce mi se para kad čitam blog mlade djece tako.. izgubljene. Život je vrlo jednostavan kad ga racionaliziraš. Uzmeš komad papira, sjedneš sama sa sobom i postaviš sebe u prostoru i vremenu.. i onda varijacije na temu.. i ono krajnje: što ti se može najgore dogoditi ako napraviš to i to?? Netko će se ljutiti?? I odljutit će se.. Netko će te ostaviti?? Doći će drugi.. Hrabrost?? Pričao mi jedan što je dobio orden za hrabrost u ratu..da ga je dobio zato jer nije imao kuda pobjeći pa je djelovao najbolje što je znao. Svi smo jednako plašljivi..samo što si neki od nas strah racionaliziraju.. i on prestaje biti bauk

a kaj bi drugo bil na iskrici, intelektualac..?

meni se sviđa :)

pa možda malo da se potrudiš, ne bi ti bilo na odmak...grrrrr...XD

meni također...tješi me misao da nisu svi moje generacije totalni propaliteti...XD

evo se trudim..jel sad bolje..

istina, rega...ima nas koji nisu pod malim odmorom pušili zelenjavu u wc-u...mislim da je čak i profama prijao miris...da se zamisliš...

veoma se ponosim na tebe, hab...keep up the good work...XD...možda ti bacim i kolačić...XD

ako je čokoladni kolačić bacaj, znam dubiti na glavi i dati capu kad me se traži.a nikad ne ujedam..

ako mi još znaš otpjevati koju ariju napravim ti dvorac čokoladnih kolačića...XD

o sole mio, o sole miooooooooooooooooooo..kaj misliš da sam ja bedak, da ja to neznam, da nisam ja bil kod seviljskog brijača..ja sam seljak sa pedigreom, zanokticama, tifusom, sifilisom i rumenim obrazima kraj peći..

hahahah...a nessun dorma?....XD

Pavarotti pjeva nessun dorma, ja pjevam, nisam doma..

XD.....gracijalnost u svakoj pori...XD

Previše jakih riječi jedna za drugom da bi bilo čitljivo.
Ali vjerovatno ti i nije to bila namjera.
Od svega mi se naj sviđa tvoja osjećajnost

hvala... :)