Ručkić krčkić

Kad nas snađu životne nevolje, one prave, presudne, nepopravljive, što odlučuje o ishodu: naše vrline ili slabosti?
Neki dan sam rekla: "Na kraju presudi ona tvoja najgnjusnija mala slabost". Da, jer ta je mjerilo naše snage. Ili...?
Nekoliko puta sam se našla u situaciji kad se od mene tražilo da svoj život podredim tuđem - zato jer je tog drugog bilo manje, jer je bio krhkiji. Pazite, nije to ono kad veliš "Je, je, u pravu si..." i misliš si svoje, pa onda i napraviš po svojem. Ne, to znači da sve svoje misli i postupke provučeš kroz filtar pitanja kako se to odražava na drugu osobu. Dakle, potpuna nesloboda: u kretanju, postupcima i razmišljanju. Tebe NEMA. Osim kad si jako učinkovita, jako okretna i kad prišparaš poneki trenutak koji ovoj drugoj osobi nije potreban. A čak i onda te muči grizodušje, jer... možda bi joj i to dobro došlo?
Naše društvo to očekuje od nas (i tako se istovremeno oslobađa obaveze da participira), liječnici to očekuju od nas (jer TI nisi njihov pacijent), rodbina, prijatelji, ma, čitav jedan nijemi zbor ti jednostavno uvali takvu obavezu, skrivajući etiketu na kojoj jasno i glasno piše cijena, ali i to DA IMAŠ IZBORA. I tak ti to uzmeš, ni ne znajući što si primila, pomalo i polaskana što svi iskazuju tako puno vjere u tvoju snagu i vrline.
(Napomena: slično se dogodi kad postanemo roditelji, ako želimo biti savjesni i dobri roditelji; razlika je u tome što je cilj roditeljstva osamostaliti dijete i pustiti ga da živi svoj život. Kad brinemo o nekom bolesnom ili starom, nema takve perspektive: ne borimo se za život, nego za što bezbolniji gubitak života.)
I doista, naše vrline su jako korisne, kako za onoga o kome brinemo, tako i za nas: spretni smo i brzi pa i nije sve za drugoga, snalažljivi smo pa prisilimo institucije da učine nešto za nas, imamo smisla za humor pa se uspijemo nasmijati kad zagusti... Ide to.
Neko vrijeme. Dok se ne umorimo. Dok se drugi ne umore od nas. Dok nas ne prestanu pitati "Kako ste?", uvijek u množini, nikad izravno "Kako si TI?", jerbo ne žele znati, znanje opterećuje, obvezuje... I kad se nađemo u totalnoj osami sa svojom neslobodom, onda nastupa ta najgnjusnija mala slabost.
Koja se zapravo zove VITALNOST. Borba za sebe, za SVOJ život. Onaj zdravi, egoistični NE. A taj je afirmacija: života, zdravlja, slobode. Za sebe.
Imajte to na umu kad vam pruže paket. Jer, možda nećete znati reći taj NE. Možda nećete imati snage za svoju najgnjusniju malu slabost.

živjele male slabosti.. :))

moja mala slabost su žemske

DA. NE.

Marned, hoš reći da smo mi GNJUSNE?!

ima vas više kojima su zene slabost...izgleda...

Ukoliko uzmeš initijativu i nametneš svoj način i tempo rješavanja nevolje,presudit će tvoje vrline
Ukoliko ne već si pasivan,prepristojan i bogobojazan,mane će se razotkrit i prevladat

ne slažem se, nije vrlina stalno biti uporan i navaljivati, treba znati slušati i osluškivati, a tek tada djelovati.

nisam rekel da mi je slabo,kad žemsku vidim,,,moja mala slabost ni gnjusna,, sam je mala,,i slaba

a onda je pojačaj pa nek bude slabičina :)

pojačal bum dozu andola,,da me temperatura
ili vrag ne odnese,,hehehehe

udri miki! :)

Odvojimo znanje od sposobnosti.
Kod nas na ex-prostorima uglavnom se problemi rješavaju s sposobnostima.

di su slike....

netko se umori, na prvom kilometru.. netko na stotom.. u svakom slučaju, kad sami odaberemo(a uvijek je tako, biramo MI.. 'nametanje' je svojevrsni alibi, kojih se laćaju naše slabosti, ako im dozvolimo), pa bila to i triper kombinacija, više no zdravo je shvatiti taj izbor kao mogućnost da od, eventualnih slabosti, ukrojimo vrlinu.. ili, barem, pomjerimo sopstvene granice..

Slabosti nisu gnjusne.Nemreš biti samo jak, mišamu.

Sad sam ponovila čitanje:)

u današnje vrijeme osjećati poriv za obranom egoizma, makar i tzv. zdravog (a takav je svakome upravo njegov dok je tuđi nezdrav, naravno) moglo bi se činiti dosta neobičnim...sve dok se čovjek ne sjeti da je na Iskrici, u rezervatu onih koji godinama bezuspješno traže svoju srodnu dušu i zapravo im sve ide u prilog...osim jedne male sitnice, a to je njihov metastazirana sebičnost...

Nažalost, izbor se često prešućuje, zato da bi manje bliski mogli odabrati udaljenost s koje će se miješati. Cijela kultura glorificira plemenitost žrtvovanja. Izbor uopće nije očigledan, a TU JE. Ja sam to jako bolno naučila. Sad kad biram, uvijek uračunam a) izbor (mogu izabrati kilometražu) i b) svoje slabosti, te c) svoja prava.

I još jednom ponovila...

LH, ajde ti metastaziraj negdje drugdje, ovdje društvo nije terminalno.

izbor je uvijek, očigledan. za onog, tko želi vidjeti.

I ne kužim:)Kužim jedino da je tema sloboda:)

Koja je , kako bi Kjeje rekao, većini nas zakujac:)

Nicci, pišem u prvom licu ali o trećoj osobi, tak da baš ne mogu ulaziti u pojedinosti. Da pojednostavnim: ako se nađeš u situaciji da nekoga otpratiš kroz bolest do smrti, gdje si ti?

Jer jednostavno ne znamo biti slobodni.Ne znamo kaj bismo s njom činili.Ako nitko drugi, sami smo u stanju sebe zauzdati tisućama pizdarija kojima opravdavamo ovo ili ono.

Hah...otpratila sam majku kad mi je bilo 24.Oca pratim već godinama.Nekako...najbolje je ne razmišljati o tome:)

Mmmmmm_da, to je floskula. Kad su mi rekli da mi muž ima MS, ali da bi mogao poživjeti 30-ak godina, nabrajali su samo čari remisija. Činilo mi se da bi to moglo biti podnošljivo, a i sjećala sam se obećanja s vjenčanja. E, ali kad ga je poleglo, kad više nije mogao niš, od zahoda do hranjenja, pa kad je otišao i um... Bila sam presretna što je trajalo "samo" 3,5 godine.

A da ne pričam o tome da uz brigu o nekome koga si IZABRALA odjednom postaneš dumping zona i za one koje nisi, kao, pa kad već brineš o svojem, evo ti i moj (svekar). Srećom, tu sam već bila dovoljno slaba da kažem NE.

S vremenom prestaneš osuđivati Indijance koji su na prvi znak nemoći odlazili u brda...

http://www.youtube.com/watch?v=cZgeWKSV2UE

samo naprijed, glavu gore...
ja nekak uspijevam... ali bolje mi je bez iskrice..

Naša kultura je krajnje licemjerna i zadrta. Resursa ima dovoljno, ali im je pristup ograničen. Uz medicinsku sestru bar nekoliko sati dnevno plemenitost i nesebičnost zaista djeluju privlačno. Bez toga i bez sredstava za drugu pomoć osim ustanova tipa ubožnice, zaista poželiš biti Indijanka, ili zvijer koja milostivo okonča beznadne. I onda ide dalje u život i čini ono što joj je svrha: živi i obnavlja život.

indijanci su to radili iz ekonomskih razloga, isto kao i inuiti odnosno eskimi...e ali sebičnjak će to napraviti kako bi navodno spasio (!!!)svoj život, mada se radi zapravo o komociji, pomanjkanju ljubavi, empatije i sl. ljudskih slabosti

ma zabole me, tudje objašnjenje.. pa neka sam sto puta laik, u TOM trenutku.. moj izbor je, kako i koliko ću se informirati, kao i to kakvu ću odluku donijeti.. u takvim situacijama je sve, daleka periferija, izuzev mene i mog odnosa sa osobom.. moj otac je umirao, kako je znao i mogao, a istini za volju... bio je dovoljno taktičan, da umre na vrijeme, kad su sve moje granice bile probijene. i, nije mi žao. posljedice tog iskustva su evidentne, btw.

Hvala, freshfree :-))

Jep.A sad zamisli beda kad si usput i medicinska sestra;)I saznaš da su te usmjeravali tako baš kako bi imali "stručnu" ruku u blizini?Hahahaha!

Joj...moram gibati:)Babaj!Čuvajte kuću:)

LH, jel ti hoćeš razgovarati ili istresati neke svoje fiks ideje? Molim jasan i izravan odgovor, jerbo trenutno sam raspoložena za prijavljivanje i brisanje terminalno opterećenih zlobom.

Mmmmmm_da, ja sam s takvim izborom bila suočena u dobi od 28,5 godina, kad sam jako vjerovala u svoje snage i vrline. I onda ponovno s 39, kad je ta vjera bila puno manja. I opet sam izabrala isto (brigu, paket), ali drugi puta uvjetno: dok mogu. I prvo JA.

Baj, nicci, pazi se (nije red da drugima uskratiš priliku da brinu o TEBI, zar ne?) ;-))))

znam da nije lako. neljudski je teško i urušava čovjeka dugoročno, često nepopravljivo.. i, opet.. stvar izbora- žrtva, ili krvnik, da vrlo blago karikiram..:).. imaš li jaja, pogledati svoju majku u oči i reći joj da ne možeš?

Jednom sam pokušala i nisam mogla. Dakle, vidjet ćemo. Onda sam bila nekoliko godina mlađa nego sad.

Imaš pvt, mmmmmmmm_da.

Ovaj jedan sam ostavila za admine, pi-pi-pi... kukavice ;-))

sićan se kad ti je neko obrisa post...isto si ovako reagirala....cilu si mu stranicu ispisala.....

ajd, sistemom rošade.. da li imaš jaja živjeti sa izborom, koji će nju rastužiti?.. da ne kompliciram problematiku pitanjem: da li imaš jaja živjeti sa bilo kojim od ova dva izbora? .. ima nicci pravo.. misliš previše. bezbezno se nadajući da se možeš zaštititi od bola. bilo koje vrste.

Kao što rekoh, imaš pvt, mmmmmmm_da. Nije sve za blog.

i obećala si mi slike....mucice iz neopranog pupka.....

Ali, da ti ne uskratim odgovor na pitanje, mmmmmm_da, sve što činim za majku, činim iz čiste sebičnosti: pravo je pitanje što bi mene više rastužilo. A najviše me rastužuje činjenica da moja majka nikad nije odrasla i zato nikad nije bila sretna u ulozi odrasle osobe. Ukratko, ona niti s jednim mojim izborom NIJE SRETNA.

samo si mi poslala ovu na kojoj izgledaš mršavo (znamo da si ko bačva)....i na kojoj ti se ne vidi lice (jer si ružna ko lopov)............

Pi-pi-pi kukavici/ama: sad idem off. Slobodno spamajte zapis i nemojte se pitati tko je prijavio. Ja UVIJEK prijvaljujem, iako ne uvijek uspješno. I usput, vaše fotke zaista nisu potrebne: svoj autoportret jako uspješno oslikavate. Bogdaj!

vega mi smo ovde zbog tebe, ko šta rekoh idvim se tvojoj ružnoći (unutarnja i vanjska)....jer kao i ljeopota ružnoća je djelo božje obnuto...izvitopereno...izopačeno...al' bog ima razlog zašto stvara rugobe...možda zbog ravnoteže....

pobježe....