Ručkić krčkić

Moj pas je mrgud: puno je više onih koje ne voli (i pasa i ljudi) nego onih koji su mu dragi. U raspodjeli svoje naklonosti je nepotkupljiv: na hranu i oblizeke uopće ne trza (iako će uzeti iz ruke), nego samo na provod i/ili dugo, dugo upoznavanje. Kažu da smo sličnih naravi.
Eh, sad... Naravno da postajemo slični onima s kojima živimo; premda možda nije slučajno što sam između 11 štenaca izabrala baš njega. Zapravo, on je mene: sjeo mi je na stopalo sa svih svojih kilu i pol, podigao glavu i zagledao mi se u oči - pa kako ga ne bih izabrala?!
Međutim, ipak nisam izabrala njegovu prgavost i svadljivost, točnije, njihove mete: ja bih se ponekad družila s vlasnicima pasa koje on ne podnosi, a ne s onima koji su mu dragi. Ipak, ima dovoljno preklapanja u našim procjenama. Kako bilo da bilo, šaponja je svoj, na svoju šapu, i ja to poštujem.
Što nije uvijek slučaj s vlasnicima krznaša. Ponekad pomislim da te simbioze nastaju zato jer ljudi trebaju produžetak sebe, i to onaj koji mogu držati na lajni ili kontrolirati prehranom i udobnošću. Evo primjera:
U moj parkić dolazi žena s pudlicom; žena je mojih godina, a pudlica šaponjinih. Meni je žena poznata (iz škole? nekog društva?), a šaponji pudlica zanimljiva. Ali, jock. Nema druženja. Ne da žena.
U park dolazi s ruksakom na leđima i cuckovinom u rukama. Psa odloži na rub klupe, iz ruksaka izvadi poplunčić, dekicu, jastuk, sve to složi na klupu, a onda pudlu polegne na "krevetić". I ne da joj mrdnuti (zapravo, nikad nisam vidjela da to pseto obavlja nuždu u parku). Sjede njih dvije tako i pričaju: ženu zaokuplja smisao života. "Život ti je pun KRVI", govori psu uz puno patosa. (Ova za to vrijeme tiho cvili za šaponjom, koji diskretno njuška oko njihove štacije. Ali, na onu KRV pozorno podigne glavu prema svojoj ljudskoj inkarnaciji.)
"Nikome ne možeš vjerovati, NIKOME! Ljudi su gadovi. A ni ti, ni TI nisi svjesna što radiš, i tebi će se jednom omaknuti. A onda je KRAJ, znaš, KRAJ. Ja sam u stanju UBITI. Za pravdu." Odmaknem šaponju, a pudlica zacvili.
"Ne, neću sad, ali PAMTIM, pamtim! Tebi ću dati još jednu šansu."
I tako svake večeri. Ovaj dijalog mi se urezao u sjećanje, ali sad ih zaobiđem, iako to šaponji nije drago. Mislim si, nije fer da se pudlici "omakne" naklonost pa da padne krv. A nije fer niti ženi narušiti očito jedini koliko-toliko skladan odnos u životu; jedinu mogućnost da se suoči s vlastitim nesavršenstvom.
Sinoć sam ih ipak srela, nablizu. Nisu me vidjele pa su prešle ulicu tik uz nas. Pudlica je, začudo, sama hodala, na uzici; cuknula je malo prema šaponji. Žena ju je energično povukla prema sebi i rekla: "I ti si luda. Pun je mjesec."
A nije bio. Tek prva četvrt.

Postoje i lude ali i pametne žene, mada su rijetko koja kao ti.

Kao što mnogi ne bi smjeli imati djecu, tako ni monogi ne bi smjeli imati pse...Sirota pudla...

Politikantu, uvijek je stvar u omjerima, zar ne? :-)))

Pudla je definitivno nagrajsala. Upropašten pseći život :-((

mkegod, pa pudla ju je i sjebala, neaš pojma kakve devijantne koncepte meni Duggy izlaže kad nam skuham earl gray i dam joj priliku a nema drugih ljudova pa se ne mora fulirat i avavat... ;D

Hm... Ima istine u tome što kažeš, Pike. I moje je pseto sklono manipulativnosti, ma da sklono - maestralno vješto! I zapraf sam stalno ja njemu uz šapu, a često i pod njom.

sve u svemu ta pudla, je na sebe preuzela tešku zadaću...čovek bi rekal karmu...phhh

moj pas manipulira mojim roditeljima, a oni zauzvrat samnom, tako da kad god zacvili, ja ga moram voditi u šetnju.

Pa zar nigdje nema prave ljubavi, nego sve same neke manipulacije???