ovo je naslov mog web loga

Ljeto...Još samo par dana i užareni asfalt zagrebačkih ulica zamijenit će bijeli kamen dalmatinskih kaleta. More će se pretočiti iz sanjarenja u stvarnost. Napokon doma. Iako ovo ljeto samo na dva tjedna. Prvo ljeto koje ću većinom provesti u Zagrebu.
Obožavam ljeto zbog snenih jutara. Još kao mala ustajala bih se i ravno iz kreveta , još znojna od sparnih slavonskih večeri, u potkošulji i bosonoga istrčala bih u dvorište, slijedeći zvukove čavrljanja mame i bake . Prekidajući njihov ritual ispijanja kavice na klupi ispod krošnje ogromne stare "gunje". Zašto smo je zvali "gunja" nije mi jasno niti dan danas jer se ustvari radilo o dunji. Uvalila bih se u ljuljačku i već me je čekao doručak:veliki zreli paradajz u jednoj i šnita kruha s paštetom u drugoj ruci. More nije bilo blizu ni u mislima, ali nije mi toliko nedostajalo. Omilena igra bila je natjerivanje po ulici s hrpom druge djece. Svi smo imali svoju bocu Tipso deterdženta za suđe napunjenu do vrha vodom. Vriska i cika mokre dječurlije kakofonično se isprepletala sa zvukom zrikavaca. Obožavala sam osjećaj stapanja golih tabana s toplom i mekom prašinom. Zbog te sam sklonosti jedno ljeto završila na hitnoj. Nagazila sam na staklo, no u žaru igre i nadmetanja to uopće nisam primjetila do predvečerja kada je mama ugledala krvavi trag mog stopala. Nikada neću zaboraviti lice mame i doktora s iglom u ruci dok su me uporno lovili oko stola u ambulanti, pokušavajući me položiti na krevet ne bi li izvukli komadić stakla koji se bio već duboko uvukao u petu. Ako sam nešto mrzila kao mala (ako dijete uoće može pojmiti mržnju) sa sigurnošću mogu reći da su to bili "vampiri u bijelim kutama" kako sam ih zvala, a zamisao da mi jedan od tih stvorova čeprka iglom po peti bila je više od zastrašujuće.
Nitko nam nije bio ravan, dok smo bježali kroz vinograde od starog Ilije, ustiju još ljepljivih od nedozrelog grožđa, dok smo igrali "vije" i rata u gustim redovima visokih stapki kukuruza. Koža nas je pekla od oštrih listova. Nismo marili, bili smo sretni i nije bilo važno ništa drugo. Bili smo djeca i nismo shvaćali značenje naših imena niti činjenice da će naše ta-ta-ta po kukuruzištu postati više od igre za naše očeve.
"Gunje" više nema. Roj stršljena odlučio se udomaćiti u njezinoj krošnji i tata ju je posjekao. Nisam više sigurna da li zbog stršljena ili jednostavno jer je bila stara i oronula.
Slavonsku ravnicu odavno je zamijenio dalmatinski kamenjar. I more...koje liječi svojom plavetnom snagom i pere sva loša sijećanja. Ona djeca iz kukuruzišta za mene su još uvijek samo djeca kao što sam i ja u duši još pomalo dijete.
Njihova imena nisu važna.

...iako čovjek od mene ne bi očekivao da kažem jako lijepo....hu d faks kerz enimor abaut det.

..jako lijepo..

Eh, gdje su ti dobri stari dani, dječje bezbrižnosti. Gdje su nestali mali balavi odrpanci s šnitama kruha s paštetom u rucim,. Nema više vrištečih napasti, što lome kuruze, a kasnije ih i kradu. Ovaj blog vraća mi mirise djetinjstva, onu dobru staru toplinu obiteljskog doma, davno zaboravljene zvukove noći na selu, pocketanje vatre, i vriskove djece koja preskaču, podižuči oblake veselih iskri. Pitam se gdje je nestao onaj klinac, ona baraba, što je polupala susjedu cijelu njivu bundeva, iz čiste zlobe jer nije dopuštao da mu krademo trešnje. I sada kad se ujutro pogledam u ogledalu, uporno trežim onaj sjaj u očima, iskru djeteta u meni, istog onog, koje je plakalo saznavši da isti taj susjed neće imati love za darove unucima jer bundeve su nepovratno uništene. Ponekad mi nedostaju ti pomalo zaboravljeni trenutci djetinjstva, i prisjećam ih se s tugom u očima, gledajući današnje klince koji su uvjereni da mlijeko raste u Konzumu, a Frutissima se radi od Severine (biser mog 3-godišnjeg susjeda klinca), a šnicli se rade u replikatoru (utjecaj Star Trek serijala). Danas klinci žive u svijetu Pokemona, X-mena i sličnih bakrachija, i nisu nikad upoznali čaroliju lutanja šumom, ukradenih trešanja, veranja po drveću, nikad nisu vidjeli kravu, prase, jednostavno te klince žalim jer propustili su najljepše trenutke djetinjstva. I nema veze što smo trčali istim kuruzištima igrajuć se ganje i rata, kojima će par godina kasnije trčati naši očevi, brača a u nemalenom broju slučajeva i mi sami, jer duboko u nama ostale su uspomene i mirisi ljeta., a rane će vrijeme zacijeliti.

... na dan kad sam rođen,...tu je posađen orah,........i u avliji pod gustom krošnjom, ...sad igraju se deca,.....neki novi klinci, neki novi klinci.....

i nedaj bože da čarolije nestane

ma svi smo mi ko klinci radili zvizdarije, ti masakrirala guštere, ....tebe bi trebalo poslati da pokušaš isto s krokogatorima,...ja lomio bundeve, ali vjeruj mi nadoknadio sam to djedici,....kad se najmanje nadao... ok danas imam putra na glavi u istoj avliji, ali djedica neda protiv mene ni a reć...

da neki mali velociraptorčić, te upotrijebio kao čačckalicu, poklonivši te T-Rexu za rođendan

joj ovo pominjanje paštete i paradajza...probudilo je rupu bez dna u meni....HRANE...šaljite klopu na vagone kajmijone ajvijone i sličene sendvič načine

eto takav sam više čupav, manje dlakav....nimalo gadan...ali zato paklenski gladan, ali po tom pitanju za 15 minutica stiže jedana pizza jumbo proporcija, s mucho ljutih paprichica, kulena, slaninice i svih finih nezdravih sastojaka.

" imam osijećaj, da osiječam ga osijećajno jako"