BABY, COME BACK!

uvijek sam ih voljela. upijajuć naročito njihov kraj. koji je uvijek, ali uvijek bio happy end. zaplet, rasplet...sve je znalo biti krvavo, krvoločno, napeto, nepravedno...ali kraj je uvijek bio..i tako su oni živjeli...etc. tako su bile žive...te suze u mojim očima. dugo sam još potom jecala...kao da nisam vjerovala u taj hepiend. pa sam onda krenula u one druge priče. koje se ne pričaju. već samo žive. uglavnom bez početka, ali uz prepoznatljiv kraj. pa sam tako danas slučajno i ovlaš srela jednu svoju davno ispričanu priču. jer me kćer pozvala na kavu, nakon ručka s ocem. i gledam jednog od čovjeka svog života i konstatiram...fizički bolje izgleda no ikad. bez trbuha, s kojom prosjedom. i njegov smisao za humor i bašmebriga mentalitet koji mi je dizao svu moju rudlavu kosu na 220 učinio mi se simpa. ili još bolje, podnošljiv. i rekoh post festum kćeri..znaš, nekoć nisam mogla, ali kad bih danas trebala živjeti s tvojim ocem (a ne bih), mogla bih. ne bi me smetalo sve to što me nekoć smetalo. i zbog čega sam otišla. naučila sam toleraciju živjeti....biti s nekim uz nekog. a da te pri tome ne iritiraju njegove grozne osobine. jer se sada znam...odmaknuti. i biti u svojim osobinama. ne mijenjati niti svoje niti njegove. ali, kakve bi to grimove priče bile kad ne bi imale sretan kraj? i odeš u neku drugu priču...face to face....kasno piće. kojeg bolje da nije bilo. ali priče uvijek pričamo nakon što smo ih odživjeli. ili možda ak smo bili dovoljno mudri da smo ih ipak vidjeli prije...a ne i odživjeli. intuicija je dobra stvar. ak ju imaš. a još bolje ak ju i poslušaš. ne samo toleriraš. a ja kao hrabri ratnik koji neminovno pogiba, uvijek krećem pogibelji ususret. i bodrim sebe. tja, ja sam plava...ne razumijem, ali mogu. i hoću. razumjeti. pa potom...poginuti! i opet ispričati jednu dobru priču. sa hepiendom....i tako su živjeli vječno sretni u svojoj priči o....sretnom životu! kak i ima biti u pravoj grimmovoj priči.

što mogu kad imam...pips, pa učinkovito djeluje na neke komentare!

Bok menibezmene :) ... zvuči malo nostalgično, ali dobro je... pozitivno... i zaslužuješ osmijeh :) ... i da, pips ti baš i ne djeluje ne znam kak dobro :))

bok i tebi ty, baš te lijepo srest! viš da je učinkovit taj moj pips...neka gamad odmah nestane! naime, bio je jedan komentar pa sam ga obrisala....eto, to ti je moj pips. inače to gotovo nikad ne činim, al nekim ljudima ne vrijedi reć ko ljudima da te ostave na miru, već moraš općit ko sa...živinom. putem pipsa! btw moja isprika...životinjama svih vrsta...

valjda je u ljudskoj prirodi da zaboravljaju loše stvari a zapamte samo neke dobre, tako da puknute veze u sječanju izgledaju bolje nego što su stvarno bile. Ljudski je griješiti, ali ne uvijek na isti način ili sa istom osobom, a neprirodno je doživotno vezivanje za bilošto ili bilokoga, kolikogod mi ne vjerovali u to, sve da ne talasamo ustajalo mišljenje generacijama stvarano što milom što silom.

pips, joj jednom....ode

je poli, al jebe me...učestalost ponavljanja! tih nekih životnih priča o "hepiendu" ka imaš iza sebe svoj život i tko jebe...onog drugog! jer previše smo i predugo na ovom svijetu sa svojom pričom. i ne zanima nas tuđa. rekel bi jedan moj poznati "neće mene nitko jebati..." pa tako priča uglavnom svršava (koje li dobre riječi za tužan kraj)i prije početka!

Priznajem da nisam skužio koga je to pips otjerao... ali nije ni bitno :). Ma tebe mi je uvijek drago ovdje sresti jer u tim tvojim silnim mislima, ipak mogu prepoznati osmijeh :). A sad ću malo rifrešat stranicu nekoliko puta ne bih li uspio uloviti muhu :))

muha se zove...ype. tako sam joj ja nadjenula ime, prema meni jednom jako dragom čovjeku. kojem sam pak ja jako draga. čak toliko da nemre bez mog bloga. pa moj pips čim ga ugleda s komentarom, jurne u ljubavnički zagrljaj...

da, ty ja sam ti nepopravljivi optimista...još uvijek vjerujem da dvoje ljudi mogu zajedno pričati...priču! u recimo pink friško ofarbanoj (baš mi se sviđa ova riječ ofarbano) spavaćoj sobi? pa tako svaki uzme malo svoje boje i doda...ne oduzme!

i ova moja priča večeras je
o...pripadanju! o bojama...koje se stapaju, tako da ne znaš gdje koja prestaje a ona druga počinje. vidjeh danas dugu...zbog kiše! tko bi rekao da kiša proizvodi takvu divotu!

a kako volim sve stvari privesti koncu i kraju, rekel bi narator...konec djelo krasi! pa tako i ova priča ima svoju točku. nekoj je bilo i uskličnika. poneki upitnik. osmjeh mi je zatitrao....pomislih zločesto. slijedeća interpunkcija mogla bi biti...dvotočka. nakon koje slijedi...nabrajanje. možemo početi sa slovom...a, iako se ovako ovlaš mogu sjetit jednog antona, ante, adrijana...počet ću pričati priče od a do ž! već sam razmišljala o tome...jedna priča, jedno slovo...tako nekako sam i prošle godine u ovo vrijeme dobila spisateljski napadaj! a bit će da je to nasljedno...reče mi i kćer danas da priprema i drugu knjigu...od naslovom i sadržajem...nešto posve...osobno!

Sad si me podsjetila... jučer sam fotografirao dugu... desetak puta sam je kliknuo, a još uopće nisam pogledao slike :). Ali čim stignem... možda i sad... ako ima koja dobra, šaljem ti dugu na drugi kraj grada :)*

to će biti..istočnozapadna duuuuuuuuuuuuuuuuuuuga!