ne boj se svijeta, ne boj se ljudi...

Samo nezreli ljudi ljepotu poistovjećuju s likovnim doživljajem prema nekoj osobi. Svi kad tad saznamo, na ovaj ili onaj način kako je to prolazno i tada su razočarenja neizbježna, jer sve na čemu se temeljila neka misao ili osjećaj, polako se sruši... i što tada. Naravno, moramo svi priznati kako je fizički doživljaj uvijek prisutan i nitko se ne mora zbog toga gristi savjest. No, ako uz to ne postoji istinska ljepota čovječnosti, tolerancije, prijateljstva, iskrenosti..., ljepote niti nema, već je sve puka iluzija. Koliko ljepote može u sebi sadržavati tek jedan topal i iskren dodir, pogled, osjećaj bliskosti... Nevjeruješ? Eto, meni se to dogodilo, nisam u početku niti bio svjestan. Bila je to samo sekunda, ali koju sam osjetio mnogo više nego sate, dane..., godine nekog drugog događaja. To je bogatstvo - jedna sekunda koja će mi ostati u uspomeni do kraja života. Nakon takvih sekundi, čovjek zaboravi kronični pesimizam (normalan život) i prihvati da i nije tako loše živjeti. I unatoč svemu, opet doza straha. Taj dodir svjetla dogodio mi se u jednom kafiću, pri jednom spontanom susretu, s jednom posebnom osobom, pa još mi uvijek nije jasno da li je to stvarnost ili divan san. Želiš li biti lijepa i voljena, zavoli prvo sebe, odluči se pronaći svoju sekundu - učini nešto za sebe.

jeah! slažem se u potpunosti!

sve je relativno pa i ovaj zapis...

bravo....

lijepo :))

lijepa sekunda..