Gioa u zemlji čuda

Linda si je nasula čaja i nenadano ga upitala zašto je tako teško živjeti u Švedskoj.
-         Ponekad mislim da je to zato što smo prestali krpati čarape. – rekao je Wallander.
Ona ga zbunjeno pogleda.
-         Doista mislim tako. – nastavio je. – Dok sam odrastao, Švedska je još uvijek bila zemlja gdje su ljudi krpali svoje čarape. Čak sam i sam učio u školi kako se to radi. A onda, jednog dana je to nenadano prestalo. Čarape s rupama bi jednostavno bile odbačene. Nikome nije bilo stalo da ih pokrpa. Cijelo se društvo promijenilo. ''Iznosi i baci'' bilo je jedino pravilo koje se primjenjivalo. Sve dok su u pitanju bile samo čarape, ta promjena nije bila bitna. Ali, onda je počela da se širi, sve dok nije postala nekom vrstom nevidljivog moralnog koda. Mislim da je to promijenilo naše poglede na ispravno i krivo, na ono što nam je bilo dopušteno učiniti drugima i ono što nije bilo dopušteno. Sve više i više ljudi, posebice mladih ljudi poput tebe, se ne osjeća dobrodošlima u svojoj vlastitoj zemlji. Kako reagiraju? Agresijom i prezirom. A najviše me plaši to što mislim da smo tek na početku nečega što će postati još i gore. Upravo odrasta jedna generacija - djeca koja su mlađa od tebe - koja će reagirati čak i s više nasilja. I oni se uopće ne sjećaju vremena kada smo krpali čarape. Vremena kada ništa nismo odbacivali, bilo da su u pitanju bile čarape ili ljudska bića.     
(Femte kvinnan, Henning Mankell)
 
Odlična knjiga i prekrasan pasus zbog kojeg već dva dana razmišljam o odbacivanju.
Ljudi, ne čarapa. Pokušavam se sjetiti koliko sam puta bila odbačena samo zato što više nisam služila svrsi ili su se na meni pojavile rupe. Pokušavam si iskreno priznati koliko sam to puta ja napravila drugima. Ne mislim pri tome na odbacivanje koje uslijedi nakon svađe, prepirke; mislim na odbacivanje koje se javi nenadano, bez povoda. Jednostavno nekome više ne trebaš i taj te odbaci. Zaboravi. Izbriše.
Dok sam bila mlađa, to me je znalo i pogoditi. Ma, osjećaš se pomalo beskorisno i kao da nisi ispunio nekakvu 'funkciju'. Vremenom shvatiš da si ljudsko biće, a ne stroj i da nemaš funkcijske tipke. I da je problem u njima, a ne u tebi. Sada jednostavno odmahnem rukom i kažem sebi: 'Još jedan (ili jedna). Hm, kako nisam odmah vidjela da su od te vrste?'. Ali se ne opterećujem time. I sama ponekad nekog odbacim bez pravog razloga. Jednostavno nastavim svojim putem, a oni zaostanu negdje. I uzalud samu sebe uvjeravam kako ih nisam zapravo odbacila, jer povremeno mislim na njih. Tješim se da bi se i to trebalo računati kao pokazatelj ne-odbacivanja, ali nažalost nije tako. Jer: ne zovem ih, ne pišem im i ne pokušavam ih ponovo sresti. Ostavila sam ih iza sebe. Napustila. Odbacila...
(Gledajući iz te perspektive, problem je u meni, a ne u njima.)
Hm... recikliram stari papir i staklo. Kako reciklirati ljude koji ti više ne trebaju? 

Ubode mi temu... dalo bi se ovu čaraparsku priču rastegnut jako... da još svašta pokrije... to čitaš u originalu ili ima kakav prijevod na hrv ili eng...

što će reći:važnije nam je kuda idemo nego otkud dolazimo.stara priča.tjera naprijed ali ništa ne obećava...

Pike: čitam prijevod na engleskom. Ne znam je li prevedeno na hrvatski. Švedski mi nije tako dobar. Kompliciran je. Imaju posebne glagole za šuštanje lišća n drveću, u ovisnosti o vrsti drveta. Pa imaš brezošum, bukvošum, hrastošum (ili nešto slično)i tako dalje. Fascinantno!

Msireno: Ako idemo brzo, ne znači da ćemo brzo i stići. Sjeti se zeca i kornjače... Ma to me zapravo i pila u cijeloj priši: ta jurnjava, taj potrošački mentalitet, konzumacija i onoga što nam treba i onoga što nam ne treba. A neke prave vrijednosti postaju tako staromodne i out.

Eh msir, imao sam ja ko klinac poster na kojem je u footeru lepo misalo "Ravno naprijed ne može se daleko stići"...;))

misalo...lol, valjalo bi to ozakonit, fin glagol...dakle, pisalo... možda ne bih upamtio da nije bilo na francuskom pa sam se prvo polomio da doznam što znači... eto, smisao u smislu...;))

A sitnim slovima je pisalo: povremeno zastani i omiriši ruže. Zar ne, Pike?

Ne, al je bio lijep crtež, mislim da su to dijelili uz knjigu...

ja tvrdoglav, di zagrizem ne pušćam lako... rekli su mi jednom da imam stafordski sindrom, moš sa mnom o drvo mlatit bez da pustim...:)

Msireno: Vjerojatno ponekad jeste neminovno, no usprkos tome ponekad mi je bad. Nažalost, o tome razmišljam tek kad je gotovo. A neke ljude fakat povrijedimo time, iako nam to nije bila namjera. Ma, bliži se kraj godine, pa svodim račune sama sa sobom, to je to... Ipak, hvala na drugačijem uvidu! ;o)

dok sam potrošač, sve je ok. samo ne postati roba...

Eh, Gazda - pa tko bi tebe i potrosio, hm?

trošiti je možda i izvodivo...bez prefiksa "po"...