Bog je katkad pravi šeret, na strmini doda teret...

Odrastala sam u izrazito disfunkcionalnoj obitelji u kojoj nikad nisam naučila kako zapravo izgedaju normalni odnosi među ljudima, tako da ne znam kako izgleda normalan odnos između muškarca i žene. Tkđ moje djetinjstvo je bilo obilježeno čestim selidbama tako da nisam imala normalan prijateljski odnos s nikime do svoje dvadeste godine.
Sve u svemu posve sam sjebana...sklona sam porocima, alkoholu prvenstveno jer mi je u genima a kasnije i svemu ostalom.
Nisam nešto super zgodna ali nisam ni neki gabor, više od svega želim osobu koja će me voljeti, s kojom ću imati djecu i malu kućicu u cvijeću.
Radim posao koji ne volim zato jer imam na grbači kredit i ne mogu dati otkaz.
Volim svim srcem i dušom čovjeka koji je vjerovatno zaboravio da me upoznao i jedini doticaj koji imam s njim je radio emisija koju on vodi jednom tjedno a ja je slušam i cmoljim.
Povremeno se zaljubim pa onda duplo patim i za onom gore navedenim i za trenutnim. Jednostavno ne znam biti normalna, da ga jebeš ne znam. Ma nije ni da se zaljubim jer ne znam što je to, jedina normalna veze koju sam imala je bila u prethistoriji sve poslije je bilo ili na daljinu(minimalan emotivni ulog) ili bazirano na sexu ili su me mlatili ili su bili oženjeni.
Olako ulazim u veze, još brže izlazim iz njih, želim poštovanje a ne nudim ga, želim ljubav a ne znam je očito pružiti...
Ponekad me prati osjećaj da sam bogomdana ovome svijetu i bahatim se često i onda mi se sve vrati u glavu kao bumerang...
Istina je da patim, zvuči smiješno ali tako je...bojim se samoće više od ičega, nekad znam pričati sama sa sobom u stanu dok sama pijem kavu. Luđakinja neka mislite?  Možda i jesam, ne možda, zasigurno jesam.
Bojim se da sam dotakla dno...moralno dno. Kaže se da tek kad dotakneš dno počneš mijenjati sebe...ja dotičen dno svako malo, jedina razlika je to što je naredno dno samo malo dublje od prethodnog.
Od mene se očekuje da budem staložena, mirna, ozbiljna i odgovorna, očekuje se to od mene na poslu, u obitelji, ma u cijelom društvu. A ja?
Ja samo želim da me netko zagrli i kaže da će sve biti dobro, da me netko poljubi i skuha kavu kad dođem iz noćne...da me netko pošalje u tri p.... materine ali da znam da je taj netko moj.
U zadnjih mjesec dana sam povrijedila skore sve ljude oko sebe koji s mi dragi, iznevjerola obitelj i prijatelje, mamu dovela do ruba živčanog sloma i jednostavno ne znam kako dalje.
Ne jedem, ne spavam, blejim u zid danima, na poslu sam odsutna posve.
Uništavam se svjesno i ne mogu više stati...
Ponašam se posve autodestruktivno, u prsima mi je pritisak od 10 tona i zaista poželim jednom zauvijek završiti tu patnju koju zovem životom.

jel može još malo detalja o tom pritisku?

ili fotka?

ne tuguj kad u ružama nađeš trnje,nego se veseli kad u trnju nađeš RUŽE....

zavidim ti na ljepom životu, oš moj..?

Pritisak u prsima? Možda je karcinom pluća.

ovo što si navela ispričaj psihijatru, pomoći će ti, garantirano!

ako si svjesna svega onda i nemaš neki problem ...u stvari ti UŽIVAŠ:))

Jbg, ako imaš kredit, pretrpi posao dok ga ne otplatiš. nemoj očekivat od ljudi da će te svaki voljet i da ćeš svakom biti sve na svijetu jer jednostavno tako stvari ne idu. neki te gledaju kao sexualni objekt a neki ko igračku kad im je dosadno. uzmi si vremena upoznat čovjeka a ne otić s istim u krevet prvu večer i onda očekivat da će taj isti nešto osjećati prema tebi. kako da te on poštuje ako ne poštuješ sama sebe? nisi više klinka, ne možeš se zaljubit u svakog koga vidiš. žene su inače distanciranije po tom pitanju nego muški i njima treba više vremena da se u nekog zaljube i dobiju povjerenje u tu osobu.