Sutra je novi dan

To understand the heart and mind of a person, look not at what he has already achieved, but at what he aspires to.Kahlil Gibran
Šetajući neki dan gradom nakon posla, sreo sam dvije poznanice, buduće pravnice kako sjede na kavi centru grada. I kako to već ide, pozovu me na kavu s njima i nakon par uvodnih ritualnih kak si/dobro/kaj ima/živi se jedna od njih primijeti da me više ne viđa tak često u obližnjem noćnom baru.  "Pa draga moja", velim ja,"tak ti je to kad počneš raditi, život ti se malo promijeni, nemaš baš više snage bit u bircevima do 3 ujutro". Cure su se malo zamislile, no nisu baš bile uvjerene. Nakon što sam im ispričao kako izgleda prosječni radni dan izgledale su šokirano. Onda je sve počelo;
Ž1:"Isuse, a mene roditelji tjeraju da što ranije diplomiram i počnem radit!"
Ž2:"Da, počet ćeš raditi i oženiti se za onog svog A."
Ž1:"Da, ali ja sam uvijek htjela još par stvari napraviti..."
Stvarno je bilo tužno slušati kako cure u jednom trenutku shvaćaju da što si stariji to ti se neke mogućnosti u životu više zatvaraju. Na zapadu ljudi uglavnom putuju, pomalo studiraju i trude se da do 30 završe fakultet. A  kod nas se školuješ, faksiraš, zaposliš i ako si sretan do 30 skupiš dovoljno love da se odseliš od roditelja. No ipak čak i nas povremeno muči pitanje koje se javi iz nekog kuta svijesti, slika pohranjena negdje u mozgu, oblikovana brdom američkih serija koje smo prisiljeni gutati svakodnevno sa TV-a.
"Kada ću otići oslobađati robove u Afriku?". Ovo pitanje ima naravno mnogo verzija i oblika, ovisno čovjeku. Za nekog ono zvuči;"Kada ću vidjeti Pariz i živjeti tjedan dana kao boem?" ili "Kada ću otputovati u pustinju i vidjeti piramide?". Verzija do koje su došle moje dvije sugovornice je bila "A uvijek sam željela provesti koji mjesec u Africi baveći se dobrotvornim radom, odnosno pomagati gladnima". Za jednog mog prijatelja pitanje se čini naizgled lako ostvarivo "Želim skupiti dovoljno love da iznajmim za jedan dan neki skupi auto i provozim se malo u njemu". Vidim da se ljudi boje prekinuti scenarij koji im je negdje davno zapisan od okoline, najčešće roditelja, po kojem ti život izgleda; škola, fakultet, posao, zaradi svoj novac da budeš svoj čovjek, da kupiš auto i imaš svoj stan i onda (do onda vjerojatno imaš oko 40)  možeš raditi što te je volja. Vrijeme za ostvariti snove nije nikada sad, uvijek je negdje dalje u budućnosti, nakon škole, fakulteta, žene, djece…
Shvatio sam da su nam ipak većina tih snova koje imamo, a koje se bojimo ostvariti, na dohvat ruke (u redu, možda je oslobađanje robova možda malo dulji proces). Sam sam prije mjesec dana izbjegao ostvariti jedan od svojih snova  kada mi je bilo ponuđeno da godinu dana radim u nekom gradiću u centralnoj Kini, iako su razlozi za moj neodlazak bili jako logični, mislim da će uvijek barem dio mene žaliti za tim. Naravno da moj prijatelj već odavno ima dovoljno novca da ostvari svoj san, kao što i djevojka sa početka priče može pristupiti nekom NGO-u i bez problema otići raditi u Afriku (volontere za takvo što tamo uvijek trebaju), ali izgleda da je ljudima draže imati neispunjeni san kojem će se uvijek diviti i prepričavati ga svojim prijateljima.

imas ti praf. poslije devetog idem na cres hranit pticurine one. ne sprdam se, ozbiljna sam sad. bas cu otic

ne poznam niti jednog svog vršnjaka koji može raditi što hoće. kad te stisnu obaveze doma, na poslu.... zaboravi... osim ako ne dobiješ jackpot na lotu, berny ecclestone te imenuje glavnim nasljednikom :))))