Na rubu pameti

... lijepo ih je gledati i vidjeti sebe u prošlosti...
Sjetim se ponekad sebe u tim godinama, kako sam neke stvari shvaćala toliko dramatično, patila, tugovala, ljutila se i primala k srcu do bola. Znam da i oni tako razmišljaju i u jednu ruku mi ih je žao,a opet u drugu- ne žaim ih ni malo. Ne žalim ih jer ne znaju koliko im je lijepo sada, kako će sve to što ih muči brzo proći, a te brige će zamijeniti ona "prave".
Lijepo mi ih je gledati i razmišljati kojim putem će odrastati, kad će početi izlaziti, iskreno se zaljubiti...
Kako će doživjeti svoje prve dane mladenaštva... I koje će ih pjesme na to razdoblje podsjećati.
Zaista sebe vidim u njima i u isto vrijeme me hvata nostalgija i sreća!