KRHOTINE ŽIVOTA

...neki dan se umorih skupljajući smeće po svojem dvorištu...ponešto sam uspio i susjedu uvaliti...jer mi je kanta da izvinete pila puna...napokon mir i čistoća...

ovo je jako umorna priča. možda tvoja najtužnija...no i tugu i ljubav valja na adekvatan način izražavat. u afganistanu i skoku s padobranom manje hrabrosti treba, nego u suočavanju sa vlastitim emocijama i mogućnošću da se voljeno izgubi. bitka sa samim sobom na koju malo tko pristaje.

yap da - lakše je u startu svojevoljno razorit nego riskirat da se lijepo i čisto u bol i sakaćenje pretvori.

kad na dijamantu napišeš smeće i baciš u tuđe vreće - hm - susjed kaže: gle budalu. hvala. vjerojatno, ako te poznaje te, čudeći se tvojemu postupku....

no svi mi, koliko god negirali, jednu kutijicu sa dragocjenostima uvijek u svome srcu nosimo. um je taj koji sklad negira, štiteći ptsp-ovca od ponovnog sudbonosnog gubitka (iako ta vizija nije ni realna ni utemljena). namjesto skupljanja smeća, iznošenja i onoga vrijednoga, pametnije je napravit iznos glomaznog otpada kojega vlečeš već dugi niz godina. voli te tvoja Jo u nadi da nešto dragocjeno nisi bacio.

a jesi! to oboje znamo. no tebi je teže. u ime ljubavi i respekta prema tebi ja ću ti uvijek u svakome momemntu sve što ti treba, sve što želiš - potpisat. no smatram da time gubiš najvredniji dio - onu ljepotu, onaj tren, onaj smisao i puninu života za koju je vrijedno umrijet. kao skok bez padobrana - slobodan pad , bezgraničan užitak za kojeg znaš da je vrijedilo živjet i za kojeg je vrijedno po doživljaju umrijet! a smrt nije neminovna - no jednostavnije se ne ukrcat