Ručkić krčkić

I ovo sam ljetovanje provela u divljni: udobnoj, doduše, ima vode, struje, prometne povezanosti, ali nema računala; ni telke. Samo kreštavi radio, koji mi je služio da saznam vremensku prognozu i javim susjedu mjedvjedu da sam još uvijek budna.
Da, dijelila sam vrt i voćanjak s pravim medvjedom. Nismo se susreli, ali smo si ostavljali poruke: on meni da su smokve super, ali blitva baš i nije i da se škrtari s kompostom i gdje su oni fini gomolji koji su tu bili lani? (A bili su točno ispod moje terase, prizemne.) A ja njemu da je vrt moj dok ima svjetla. Električnog. OK, medo je bio pristojan, ali ovoga ljeta je osvojio veći prostor nego lani: šaponja se više nije usuđivao izaći na jednu stazicu kojom smo inače voljeli šetati. Koliko god je prznica, ipak ima respekta prema uistinu divljem biću.
Ne, nisam se plašila. Zeleno uistinu umiruje. Otvara. Prema svemu.
I smrti. U gradskom sivilu smrt je skrivena, diskretno počišćena i posuta cvijećem i glazbenim obredima. U divljini je sveprisutna: raščerupana vrana svjedoči o mačjoj igri, ali ne i gladi; tijelo mrtve ptičice na pločicama terase, neke lijepe, velike poput vrapca ali svijetlo smeđe poput grlice, o nadmoći bure... Pauk kojeg sam namjerno spljeskala cipelom jer mi nije "ulijevao povjerenje", iako inače poštujem paučji svijet i cijenim im mreže pune dosadnih muha i komaraca. Šuškanje u grmlju za koje znam da su zmije, možda bezopasne, ali ima poskoka, pa se držim staze i gledam kud gazim...
I tu smrt valja što prije ukloniti, jer privlači gladni život - a nisu svi njegovi oblici baš privlačni. A ipak, u zelenom je smrt tako prirodna. Možda smo mi gradski ljudi tako izluđeni jer je stalno nastojimo isključiti iz života?
Na mojem zagrebačkom prozoru su dvije kržljave zelene biljčice. Ulica je ista kao i uvijek, malo je manje automobila.
A ja, kao i uvijek kad se odnekuda vratim, imam taj osjećaj nepripadanja: nisam još ovdje. A ni ondje.

adaptacija uvijek navuče sjetu. sve imamo samo je upitno želimo li za to platiti onoliko koliko košta

aj ne seri...bila si logirana pod drugin nickon i čitala si komentare na svoj račun...kad si vidila da ih nema...brzo si se odlučila vrnit...jeben te zločestu.....

A kako i ne bih bila sjetna kad imam gomilu veša za oprati na ruke?! Jerbo sam se, blesava građanka, presvlačila za medu ;-))

Hej, zdrmani, još se drmaš? Hajde, polako samo, proći će :-))

šta će proć....ti ne prolaziš...svojon guz'četin zaklanjaš sunce i oduzimaš kisik.....kako će me proć...jeben te debeloguzu.....

eto jopet jubav.

Ma jock, Philippe, to ti je opsesivna strast ;-))

ja samo sidim i učin sideč

A dobro je dok imaš volje; a dobro je i protiv skleroze, vele... Joj, idem se izvaliti u vlastiti krevet i gledati TELKU! Nevjerojatno, ali istinito, uopće je ne gledam dok je imam, a u divljni sam je se zaista zaželjela. Onak, za bar pola sata dnevno.

Nadam se da je ovo tvoj prvi korak ka povratku prirodi. Pauci kod nas nisu otrovni, osim Crne udovice, a ona se lako prepozna na prvi pogled.

Lijepo...i tužno...

heej dobrodošla ,baš je bilo prazno bez tebe