VIVA

čiji su to glasovi što dopiru iz neke davne prošlosti?...čija srca udaraju poput treptaja oka?...tko li je započeo tu besmislenu igru u kojoj nema pobjede, koja samo žrtve broji?...u čemu se spoznaje sav trud, tvoj i moj?...

prolivene riječi poput rijetke tekućine preko ruba stola neke jeftine birtije u kojoj zamire svaki mogući trenutak mojeg mira...čemu biti iskrena i otvarati išta vrijedno spomena?...

gledaš u stranu, u izmaglicu jučerašnjeg trača i ništa, apsolutno ništa ne dopire do tebe...tvoji hladni, inscenirani odgovori su poput kakvog automatiziranog stroja koji na kraju lajne pljuje bezlične klonove svega već viđenog...suhoparno...plitko...zaobilazno...

povisujem ton u nadi da možda ipak naslućuješ otprilike što se sve odvija ispred tebe...ali, plan sve većom brzinom tone dublje i dublje u ništavilo i opet sam ostavljena pred ogledalom i tražim utjehu u vlastitim riječima...tvoj lik pomalo blijedi...i nestaje...

nisi više ista...jesi li uopće bila?...praviš se kao da su sitnice, istrošene spike neznanaca koji ne poznaju ni prvu stvar o tebi glavni povod da se dižeš svako jutro i s poletom ispričavaš svaki nebitni detalj....dodavajući bezvrijednu težinu istome, sve ostalo nestaje...kao i ti sada...nismo više sestre...nismo više poznanice...ti si meni ništa...i pripadaš s njima...tvoj dom je među ostalim ništavilom jer ni oni ne mare za tvoje kao ni ti za njihove...svoj si yang zamijenila za ying, sebi istim...uživaj u bespuću površnosti i gluposti koje krase ovo nebo nad nama...i zemlju pod nama...

jesi li ti to pukla skroz na skroz ili si u depresiji?

u čemu je razlika?...-_-

u dijagnozi

koješta...