BABY, COME BACK!

Tako nekako ide citat iz čini mi se  katoličke molitve…a nekako sam uvijek dvojila u susjede. Nisam se s njima petljala već…na distanci. Ne volim kad mi netko gura nosom po stanu, virka kad dolazim, odlazim, što i kako, kada, koliko. A možda i zato što sam zarana imala ljubavnika koji je uporno dolazio, odlazio…pa kako ne bih o tome informirala cijelo susjedstvo nisam se baš s nikime družila. No, sticajem okolnosti i promjenom stana…uvijek se nađe u svakom stanu poneki isti susjed koji je uvijek ljubazan kad je neka žena sama…pa eto i susjeda supruga mu..pa tako ja dobila na darak smokve. Koje obožavam. Pa požderah (bile su iz frižidera) tri omanje prije ručka. Pa zakuhaše smokve, pa zakuha želudac pa jao pomagaj. Od povraćanja do proljeva. A temperatura tek. O detaljima ovog razornog dobrosusjedstva neću ali bilo me po hitnim, bolnicama i gotovo u raspadnom stanju. No, davno sam već konstatirala da kada popijem prvu kavu i popušim cigaretu da sam se pridigla. Da sam opet među živima. Ne moraju mi to liječnici reć. A novijeg datuma kažem i pored kave, cigarete i kad napišem blog na iskrici. Jer čim sam ja tu znači da  nisam na patosu. A kako je dobro pridići se kad si dolje. I tako grickam danas dvopek i sjetih se kruha onog iz molitve. Eto kako mi nevjernici (draže mi agnostici) shvaćamo vrijednost kruha. I svih naših sokova i izlučevina.  Al sad stižem na poantu i zašto sve to pišem. Kad si takav nikakav i kad nekog trebaš, okusiš sve blagodati solo života. Ako još pri tome imaš i zver kod kuće, nema kraju radostima. A nije baš samo tako dovabiti kćer iz npr. inozemstva koja upravo ljetuje na moru…jer hm…pa nije osobna guzica u pitanju. A nije niti lako dovabiti kćer sa nekih podsljemenskih naselja…pa tamo ne vozi tramvaj, pa tamo je uz brijeg, pa jedan auto je kod muža a drugi hm, njoj istekla vozačka, a nema keš za taksi, pa…odi u pičku materinu! Pa opet nastupa susjed. Ne onaj prvi već onaj drugi. Iz šetnje pasa. Pa uredno odšeta psa svaki dan, dok ja bauljam po kući. Pa donese spizu nek se nađe. Malo psu i malo meni. Pas je ovih dana imao gozbu. Jer sve juhice pileće i ine svršavale su u njezinoj zdjelici.  Iz mene je također sve svršavalo al ne iz istih razloga. Prije je izašlo no što je ušlo. Eh te ljudske radosti i visosti. I tada shvatiš (po ne znam koji put) čemu valja ipak imati nekog u pričuvi. Za neka zla vremena. Kojih u ovih godinama bivat će sve više. No, sve ima svoju cijenu. Jedna je gledati i podnositi svaki dan neko strano i nemilo lice za onaj neki dan kad ti treba tanjur juhe ili držač lavora. Druga je pak cijena ako biraš samoću i ne trpiš svaki dan,  već tada u taj jedan, neki dan kad nemreš ništ, bauljaš ko zadnji skot. Neće se svekolikom ovom katolički nastrojenom auditoriju svidjeti ova moja riječ (jer bože moj, pa svi smo božja bića), ali laskanje i podilaženje mi uvijek bijahu strani. Tek toliko, pridgoh se opet. Za nove…..padove!
 
 

i ja sam tako odlučila ne previše sa susjedima, dobar dan i kako ste...ali sad kad sam ostala sama, muž umro, djeca otišla...moram priznat da mi je sad žao što sam se od njih možda previše distancirala

Kruha svojega daj nam danas dosta i učini nas velikima da možemo opraštati jedni drugima, jer kraljevstvo je Tvoje i u Tebi je naša snaga i punina.

al eto...barem ti smokve ne nose! šalim se (susjedi su ok)...al brate mili, ponekad je ipak bolje bez njih!

e duda, upravo tako rekoh ovih dana sebi! ovo Ti i Tvoje velikim slovom bje meni namijenjeno. jer ako ne vjeruješ u sebe...ma nema toga tko ti može pomoć!

Ako si sama pomogneš i Bog će ti pomoći. Tako to ide.

Oprostite gospođo Bezmenić što pišem punim ustima..(na momente sam prestala i žvakati dok sam čitala ono o povr. i prolj. ali sam nekako savladala i ta slova uz žvakaj). Slažem se s Vama da pričuva mora postojati jer...i uz najbolji priručnik za samce..čovjek bez prvog susjeda koji će ti uskočiti kad familija neće ili se ne da smetati...nije ništa...ili se pretvori u ništa jer to nitko nije primjetio.

A onaj ko zna ne mora čak ni vjerovati.

guanta, neki stalno moraju učiti ispočetka...pa tako i ja! iako btw dovoljno mi kaj plaćam već jednu...pričuvu! i nisam otih kad imaju za svaku prigodu ponekog...nego ovaj put tako ispalo. već do slijedećeg...susreta! taman sam se već prošli tjedan spremala reć mu da...već plaćam pričuvu! jebeš mene, ja još uvijek...u ljubav vjerujem!

dudha, jedan pametan čovjek reče: znati koliko ne znamo, najveće je postignuće!

a mudar čovjek zna kad mu je dosta! a kao što rekoh, samo sam se pridigla. laku noć štovani štioci!

Jedan je rekao:-Sumnjam, dakle postojim.

ups, isprika guanti kaj sam joj opisima svojih izlučevina pokvarila večeru! ta to je ionako samo hapy end svake večere (ali ne one posljednje)!

nije baš da volim susjede..ali u najgorim trenucima mojeg života kada sam ostala sama i nisam ni bila svjesna toga...svako jutro jedna je žena koja ima firmu blizu mene pokucala na moja vrata i pitala kroz njih: Samo da čujem jesi li živa...i prošla dalje. prvih šest mjeseci bila sam živa jer sam znala da je sutra novo jutro i da joj moram potvrdno odgovoriti.

dudha, jednom drugom zgodom posegnut ću za knjižicom mudrih izreka, džepno izdanje...pa kom obojci kom opanci? iako je to sad već pomalo dvojbeno izvesti, budući se opanak pretvorio u....štiklu!

Ne brinite ...Gu ima dobar i istreniran želudac...Sada sam sita i imam onaj ŽNJ blaženi pogled

LN madam Bezmenić...glavno da ste preživjela. Čitamo Vas i tmrw...

Na kraju će sve ispasti poput mudraca koji kupe govna s pijaca:-To ti je bila mudra rečenica, moj ti kurac bio pečenica.

guanta, zato sam i napisala ovo večeras na iskrici...zato što znam da ima tako puno duša koje čuče iza ovih lapa i znaju da im se to dogodilo...i dogodit će se opet! ta živi smo ljudi. jedino što obično šutimo o tom...uvijek je ljepše pričati o vjenčanjima a ne o razvodima, sprovodima...ali i oni su naša društvena..svakodnevica!evo ovih dana naveliko se piše o ženama koje su ubijene...valja progovoriti i o crnim rupama ovog društva! i o čovjeku...kako bi senzibilizirali javnost za hospicij...jer nažalost stari ljudi (ovdje smatram ljude tek iza 70 g.)u ovoj državi kao da su već davno...umrli! ali onda dođe neki božić...pa se svi sjete takvih...bolesnih etc. ali idem sad...

to si dobro rekla..o tome razmišljam već tri godine svjesna svoje samoće u kojoj trenutno uživam ali se ukakim od straha svaki puta kada dobijem temperaturu ili me ukoči.

Kad padne noć, a men se ukoči ja zovem upomoć!

laku noć :)*