DayWalker

Stan je bil rupa, al bil je moj. Dve sobe, kuhinja i serionica s kupaonicom koja mi je, realno, bila najdraža prostorija u stanu. Uvijek sam se pital zakaj mi muškarci toliko uživamo u jutarnjem sranju? Tek kad odrastemo i shvatimo da nam je to jedini bijeg od žene ili djevojke i njezinih konstantnih jutarnjih pokušaja za bilo kakvim razgovorom, počnemo cijeniti keramičku rugobu. Ona se u tim trenucima pretvara u sjedalo udobnije od fotelje. Možda ne udobnije od fotelje srijedom (Liga prvaka i pivo), ali ipak... Trenutno soliram, al kad se jednom naučiš na bijeg i kenju uz novine to ostaje cijeli život. Kuhinja je zgledala kak već zgleda kuhinja samca. Hrpe tanjura od ko zna kojeg ručka, prljave čaše još ispunjene ostacima vina i pepela sa neke od cjelonoćnih, ničim izazvanih pijanki. Štednjak je zorno pokazival raspored jelovnika u posljednjih nekoliko mjeseci, al je meni bilo vrlo malo stalo da ga dovedem u red. Sobe ko sobe, razbacana posteljina, donje rublje i čarape po podu (u srijedu kupujem neku kantu za prljavi veš, obećajem). U kutu manje sobe, na radnom stoliću, dobro sakriven pepeljarama, praznim kutijama cigareta i zgužvanim limenkama piva, njegovo veličanstvo kompjuter. Često sjedim za stolom, pustim si Tom Waitsa i gledam u ekran, apsolutno ništa ne radeći. Sa ugašenim svjetlima u sobi njegov odsjaj djeluje totalno ubijajuće. Dođe čovjeku da si spraši metak u glavu. A opet svako jutro nakon buđenja prva stvar na putu do serionice, upalim čudovište i provjeravam mail. Stvari se pogoršavaju ako je i posao vezan uz spravu. Desetak sati dnevno pred ekranom sigurno vas vodi troslojnim podočnjacima i izgledu Stevea Buscemija.