Ručkić krčkić

Opisuje danas prija Nicci dva medvjeda kojima je kroz električnu žicu štapom gurala jabuku u premalen kavez. A mene te mečke neodoljivo podsjetile na ljude, bračni par, recimo, koji tavore u svojem skučenom životu i mrzovoljni čekaju da im netko ubaci malo sreće.
I nije da im čovjek ne bi dao, nego, opasno je to: žica je pod strujom! Samo malo nespretnosti pa nadrljaš i sama. Priznajem, nisam toliko velikodušna kao prija Nicci: jednostavno, ne idem u zoološke vrtove; niti u tuđe brakove; a ni općenito u tuđe živote, ako su okruženi električnim nabojem.
Licemjerna sam, znam... Uistinu mi smeta spoznaja da takvi kavezi postoje, a ne poduzimam ništa, ni za mečke, a bormeš ni za ljude. Štoviše, znam da i sama živim u kavezu, ali se pravim da nije tako, jer nije baš skučen, mogu se ja tu prošetati, izvaliti, čak i igrati skrivača: mogu misliti "kad otplatim kredit, kad mi ugine pas, kad procijenim da vrijedi"...
Ali, je li mi bolje nego Niccinim medvjedima u zoološkom vrtu? Oni će sad na zimski san, siti i spokojni. I ja ću, ali samo dijelićem duha, dok će ostatak morati žestoko prionuti za opstanak. Tko zna hoće li tu uopće biti ikakvog užitka?
I sad razmišljam, moglo bi biti, kad bih... Kad bih odustala od svojih malih zadrtosti tipa "treba zaraditi penziju". Ma kakva me penzija spopala?! Otkud?! Očigledno je da penziju zarađujem DRUGIMA, a ne sebi, meni je tak svejedno, radila-ne radila... Tom svojom nepromišljenom vjerom u sustav koji se odavno raspao perpetuiram društveni ustroj koji mi ne odgovara i kojem sam potpuno nevažna, osim dok mu pridonosim, a koji je - najvažnije od svega - ta ograda pod strujom.
Samo, ja NE ZNAM živjeti u divljini; zaboravila sam slobodu. Padaju mi na pamet raznorazna rješenja, ali svako, baš svako je unutar ograde, i ni jedno, baš niti jedno, ne isključuje struju, ne otvara vrata, nego samo malo poboljšava udobnost kaveza.
A tek kad zamislim ograde koje nisu nabijene ekonomskim šokovima, nego onim emocionalnima, ili vrijednosnima... živote skučene strahom, ranjivošću, odgovornošću, zadrtošću, nevjericom u vlastitu snagu... Ja bar mogu sanjati neki čopor kojem bih se pridružila kad bih uspjela srušiti ogradu.
Do zimskog sna, možda su dobre i jabuke. Ne znam, ja bih ih odbila. Vjerojatno je to glupo, ali bih: mislim da je bijes bolji nego utješna nagrada. Jer ima perspektivu.

sve je i počelo sa jabukom i evom..evo došlo i do međeda..

Ja mislim, habi, da je ta jabuka čista izmišljotina: to ti je Adamu zapela knedla u grlu kad se sjetio da je možda napravio ljudski rod.

jašta da je izmišljotina,da se danas piše biblija, bilo bi to nešto sasvim drugo..danas i djeca imaju više mašte.

Freedom is just another word for nothing left to lose

Danas bi Eva Adamu zagrizla u jabučicu i promrsila "Ne zaboravi alimentaciju!"

Nicci, a što mi to imamo za izgubiti? Pa sad gubimo ono jedino što imalo vrijedi: svoje vrijeme.

ovo je smak svita. počeli su i dicu dovoditi u firmu. ko da mi nije revizije na vrh glave.idem zapaliti jednu

je li drle, o'š ti možda utješnu nagradu. što bi zadovoljilo tipa tako istančana ukusa.
oš harmoniku

skrušen li je, bit će se strmopizdio s motora. ili su najvili smanjenje povlaštenih mirovina

evo, izišo natječaj za tajnka predsjednika. pa se javi kad si tako glazbeno nadare. jedan more u usnu harmoniku, a drugi u frulicu

Jabučice, prejeftino se daješ ograničenima i skučenima :-))

ne uzimaju puno, nisu zahtjevni.
drliću, ajd ga iskopiraj pa faksiraj.
popunjavam album

Ni kavez nije tako loš, daje sigurnost, a još ak je netko s tobom u kavezu i skučenost može biti dobra.

Hmda, kad si rođena i odrasla u kavezu, drukčije ni ne možeš misliti, daily... I ja sam iz takvog uzgoja, ali sam imala (ne?)sreću i trčati s vukovima i zato mi takav kavez nikak i nikak i nikak ne prija! Bez obzira na društvo.

Evo, objasnit ću: ovo naše vrlo društvo me potpuno otpililo kad sam od njega zatrebala malo više od norme koju mi je odredilo: kad mi se razbolio muž, u izbornoj jedinici su mi rekli da je "njegov glas nebitan kad je tako nemoćan" (nije im se dalo poslati nekoga da glasa od kuće), a ja sam izgubila posao jer sam često izostajala zbog brige o njemu; dok trepneš, našla sam se izvan ograde, među nedodirljivima... I preživjela. I sve mi se to gadi, gadi, gadi!

lijepo je trčati s vukovima sve dok ima lovine i dok ne naletiš na pušku, ali kad dođe zima i nastupi glad, onda ti preostaje samo zavijanje. Zato ću se ja držati svoga kaveza, sigurno je, toplo i ima hrane, a i kroz rešetke mogu puno toga vidjeti, jer dok oni izvan kaveza misle da gledaju mene, ja u stvari gledam njih i pitam se "tko je u stvari tu zarobljen, a tko slobodan?"

Potcjenjuješ čari borbe za opstanak, daily: udobnost nije i ne treba biti osnovna vrijednost života. Iako trenutno jest. Kakva ljubav, kakvi bakrači, sve ćemo mi to poslati vrit za udobnu fotelju, topli obrok i meku postelju! I vrlo komplicirane zamisli o sreći, uglavnom komparativne naravi... Hm. Mislim da o tome valja napisati manje hermetičan post.

zapuše bure i odnese kućicu. ili jugo pa istrune.
kad mi je toplo i kad se prejedem, samo me depresija ćapa.
tribat će mi kuća kad ostarim, sad još ne.
zato mrzim nedjelje

Oprostite.Malo sam nestala.

Nisam pronašla nikakve čari u svojoj borbi za opstanak, ali je pronalazim u današnjoj udobnosti. Ne, nije vrijednost u materijalnim stvarima, ali nam one daju sigurnost i slobodu i zahvaljujući njima mogu živjeti kako ja želim, a ne kako bi to drugi htjeli.

Nismo mi daleko od bundonja koje sam hranila.Zajedničko nam je što nemamo stanište koje nas zadovoljava..ispunjava.