DayWalker

Ponedjeljak je i moram na posel, al kak to ionak uvijek završava kašnjenjem, uopće se ne žurim. Polako punim kadu i slušam vodu kak žubori dok kuham kavu. Čik je u čubama od ranog jutra i dobro se iskašljem prilikom pišanja, hračnem i gledam jel živo. Lijep, katranizirani hračak se zakeljio na školjku i ne da se ni nakon tri povlačenja vode. Ko ga jebe. Ulazim u kadu i osjećam toplinu kako mi preplavljuje tijelo. Nemam niš protiv prosinca, stalno tulumi, Božić, Nova godina, ali fakat ne podnosim hladnoću. Stara kaže da sam slabokrvan i da moram piti crno vino. Slušam je od riječi do riječi, ločem crnjak, al mi je i dalje šljiva. Zavaljen u kadu, uzimam kavu sa vešmašine i palim pljugu. Jebote koje uživanje. Razmišljam kako izbjeći odlazak na posao, al mi niš mi pametno ne dolazi u glavu. Prdnem i smijem se mjehurićima. Dok srčem kavu sjetim se. Pa ja imam još tjedan dana godišnjeg za koji moj dragi šef misli da sam zaboravil. Zapravo i jesam, ali čudo je kak čovjeku proradi mozak kad hoće uhvatit crtu s posla. Zovem Mariju i pazim da mi mobitel ne pljusne u kadu. Možda sam prvo trebal pustit kavu iz ruke.