DVIJE, TRI RIJEČI..

opet mi se to dogodilo. nostalgična, dođi u vinkovce.
neopisiva navala emocija koju ne mogu kontrolirati.i onda se oči napune suzama,nezaustavljivo,odjednom.a nema nekog posebnog razloga,nema nekog događaja na koji me te pjesme podsjećaju.možda je to samo jedan feeling općeniti.kako je nakad bilo veselije i bezbrižnije.malo manje okrutnosti u svijetu u kojem živimo.malo manje ove trke za lovom,uspjehom.malo više suosjećanja za tuđu nesreću,malo više...ne znam čega.a rat je iza nas,a ova pjesma dođi u vinkovce tako bolno na njega podsjeća.koliko je ostalo u nama ljudskosti,spremnosti za pravi život,za prave vrijednosti?što te moje suze znače?što sam ja izgubila?hvala bogu svi su izašli neozlijeđeni,najbliži makar.da li smo zbilja svi izgubljeni na vjetrometini sticanja i neprestanog dokazivanja?
i tako se neki dan rasplakah u kući punoj prijatelja koji su me gledali s blagom nevjericom,a kako smo taman dovršavali ručak kapula je bila dobar izgovor.srećom ipak su PRIJATELJI,pa je sve završilo dobrom zezancijom, zagrljajem i budućim grafitom za zajednička druženja,ne,ne plačem to je samo od kapule.
a što kad ne bude prijatelja i kapule za vađenje?

hvala, :)