nit jebe nit zlo misli

Naletih na Patrishu, staru poznanicu jos iz vremena mojih smucanja i partijanja, vremena kad sam se pokusavao uklopit u takozvane "normalne" norme ponasanja jednog mladica od 20-tak godina, Padose cmoke pa kavica i kurtoazni upiti tipa , kak si. Kako ja uvijek podlegnem svojoj radoznalosti i imam direkt pristup upitah -De Pati, jes se smirila il se jos prasis sa svakim ko ti se svidi? (ja nisam definitivno bio njen tip)  Ona me prijekorno pogleda sa znacenjem ti se nikad neces opametit , Ne veli, ne vise, i ne vec dugo, trazim nesto,  Ja onak podignem obrvu i  idiotski ispalim, Nekog sa velikim. - Jok, veli  Trazim srodnu dusu, nekog da ga volim 
e tu me pogodila, nisam ocekivao od nje da ce trazit nesto vise osim velike debele i ukrucene alatke, Promumlah et sad znas kak je meni  i promjenih temu 
Poslije susreta me pocelo tistit ponovo ono eho u grudima, ona praznina koja odzvanja i trazi nekog da je popuni, Ne nekog bilo koga, vec nekog sa kim se covjek osjeca cijeli, s kim se covjek osjeca kao ispunjen i vrijedan postojanja,
i sjetih se Davora, od milja zvanog Javor i njegove besmrtne ljubavi, poceh ga shvacat, jer on ju je imao pa izgubio i nije zelio nadomjestak, nije trazio imitacije
no necemo tmurne teme       

šmrc... znam kako ti je..

hm