Relativnost

baš kad pomislim da je sve u najboljem redu i da sam se konačno riješila crnjaka oni ponovno,nepozvani nastupe na scenu i rasture mi um do zadnje misli...ponovno sve okrečem i izvrčem...tražim neki novi smisao svega,al kao prokleta uvijek se vračam na staro....neznam što je to u meni trulo al tjera me na bjeg iz vlastite stvarnosti koja uopče nije surova....al kao da jedan dio mene žudi za patnjom i jednostavno nezna živjeti u sreći.....

Znam točno što misliš, jer me zadnja dva tjedna pere neka semi-depra.
Sve je bilo fenomenalno, krenulo na poslu, krenulo na faksu, ugodno druženje sa prijateljima, zanimanje za sve i svašta i odjednom, niš mi se ne da, razmišljam o prošlosti, preispitujem, tražim odgovore za sadašnjost, nezadovoljan ićim.. Nemam volje čak ni pisat, jer se nisam u stanju koncentrirat na 5 minuta, a i kad se šprisilim, zvučim sam sebi šuplje.
Možda sam samo umoran. Možda mi treba mali bijeg iz ove tmurne zg-čke okoline. Možda samo trebam papat više vitamina. A možda su u šumi..
Ali kao što ja znam, znaj i ti da će proći :)
Ništa ne traje vječno, bilo dobro, bilo loše. Prespavaj ovo razdoblje. Ja hoću :)

zivi dovoljno dugo sa takvim mislima u takvoj sredini i ti postajes kao oni.. .. nezgodno je to

... i onda prosanjamo nekad kako nas nema...

da sve je to u biti isprazno i prolazno....
bit ću ja bolje čim ova kiša prestane