Ručkić krčkić

Eternis mi danas zamalo popalio temu! Koju sam smislila još jučer, čp, ali mi se nije dalo pisati. I zato sam vam zamalo danas napisala po čemu znam da me Kjele voli, ali eto, neću o tome, bitno je da ja to znam (on možda ni ne zna)...
Riječju "mržnja" smo se skloni razbacivati kao i riječju "ljubav", ciljajući neke puno manje korjenite pojave: jerbo, nemreš mrziti nekoga tko te nije razočarao; a razočarati te može samo netko tko je u tebi uspio pobuditi nadu da će biti baš obratno. Ilitiga doveo te do praga ljubavi.
Priznajem, ovom opisu odgovaraju one male, intimne mržnje prema ljudima koje neposredno poznajemo - velike, nacionalne mržnje, ili one rasne, vjerske, spolne, rodne... Njih bih ja nazvala "neprijateljstvima", ponekad uzrokovanima strahom od nepoznatog, ponekad nekom kolektivno-histeričnom idejom o ugrozi, a ponekad kolektivnim razočaranjem. Međutim, (srećom) takvu mržnju sama nikad nisam iskusila, zato neću o njoj.
Ovu prisniju jesam, ali samo jednom. Prema osobi koju sam svim nagonima i odlukama stremila voljeti, koja je tvrdila da voli mene, koja me trebala štititi, njegovati, podupirati, biti središtem mojeg života sve dok trebam takvu vrst ljubavi, a onda me pustiti, u neku drugačiju... Ali ta osoba je bila nepouzdana, malo tu, malo bi nestao, vraćao se pun zahtjeva koje nisam shvaćala, grub i razočaran, nedosljednan u svemu, od emocija i njihovih iskaza do moralnih stavova: bio je to moj otac.
Grčevito me sputavao svojom nedoraslošću, svojim klinačkim potrebama, svojim nasilničkim strahovima. Sputavao me čak i onda kad to više nije mogao, jer sad su me držale moje vlastite navike i moja strahovanja, od njega naslijeđena. Sputavao me u svim muškarcima koje sam upoznala i kojima nisam vjerovala, ali ih nisam željela mrziti pa ih nisam ni voljela... bar ne jako. Sputavao me do smrti i još tri godine nakon nje.
A onda sam mu oprostila.
Još uvijek ga ne volim. Možda i nije moguće nekoga zavoljeti retroaktivno? Ali ga shvaćam; suosjećam. I zahvaljujući tome, danas muškarce volim manje površno, ne više tako plošno: prije bih se zapalila za onoga koji je mojem ocu bio suprotnost, smetnuvši s uma da takav vjerojatno ima cijeli niz vlastitih nedostataka koje jednostavno ne poznajem, ne prepoznajem... I onda bih se čudom čudila, otkud sad to?!
Ali, vješta sam ja, brzo bih se prebacila na neku drugu vrst ljubavi, u kojoj su razočaranja podnošljiva. Jer nisam htjela mržnju. Nikako.
Gora je od ljubavi. Troši te, sitničava, opsesivna, mrzovoljna, zla, a ne pruža ništa. I nikako da se promijeni: nju možeš samo ugasiti, ali nikako umanjiti, nikako promijeniti. Moraš promijeniti sebe: tako da shvatiš. I oprostiš.
Mislim da na ovom našem blogu ima puno potencijalne ljubavi. Iako su mržnjice male, rekla bih, možda više nenaklonosti... Ali, puno ih je. Zar ne? 

a to, da ak ti neko ide na kurac... isto znaći da zakaj te nije pito za seksualni snošaj.

Ponekad, Vladek, ponekad... :-))

hihihi... znan.

meh. u konačnici je svaka mržnja mržnjica i mržnjetina, antagonizam od najsitnije nadrkanosti nadalje samo proboj vlastite neadekvatnosti. savršeno spokojan i sobom zadovoljan čovjek ne mržnjičićari. a mi ostali možemo naše mrzuckanje očitavati poput vage, metra koji otkriva trenutnu udaljenost od zadovoljstva samim sobom i svojim životom. ne znači da ne valja reagirati na agresiju, ali u najsvjetlijim trenutcima naše uravnoteženosti to odrađujemo pod veelkim bleščečim motom "ništa osobno" ;)

Je, ništa osobno, sve dok u nekome ne prepoznam ono najosobnije: sebe samu! ;-))

jeato je pak nekaj drugo. bezumna agresija je u tom slučaju zdrava i opravdana. :D

Mrzim ovaj blog!!! :D...

Pa čuj, pike, uvijek je bolje koknut nekog drugog nego sebe... ak se već nemreš mijenjat, jel' ;-))

Hvala, jnip, i drugi put! :-))

ma ke bum se menjal, ionak svaki put zaserem i sam napravim debljeg i bedastijeg sebe s većim borama i žutijim zubima. odustajem. :D

Ja zato sebe više opće ne gledam - samo mlatim okolo po sjećanju!

vega, onog kog si volio ne možeš istinski mrziti. Čak i u toj nazovi mržnji nalazit ćeš isprike za njegova ponašanja. Prava mržnja ne proizlazi iz ljubavi, nije racionalna, ne oprašta nakon isprika. Ona uništava,..ali doslovno. Budi sretna da je nisi osjetila..a po blogu se čita da nisi.

Srećom, zbilja nisam ekspert za mržnju... Pretpostavljam da ih ima raznih. Ali, mržnja ipak iz nečega nastaje - je li to strah, racionalan ili iracionalan, je li razočaranje... Uvijek mislim da u njoj postoji zametak ljubavi, jer ne znam kako bih inače objasnila tu opsesivnu fascinaciju objektom mržnje.

Nemreš mrziti nešto što ti je nevažno! A ako je važno, onda je i (bar donekle) shvatljivo.