Ručkić krčkić

Što je jače: mrkva ili batina? Kad postupamo na način koji smatramo ispravnim, čak i uz određene rizike da nam se obije o glavu, je li to zato jer želimo nagradu, pohvalu, zadovoljstvo, ili zato jer se bojimo kazne?
Maloprije sam jednom usrdnom Iskričaru napisala svoja pravila upoznavanja: nema messengera, nema razmjene osobnih podataka, nema facebooka, ima da mi piše lijepe i zabavne poruke, onda ću i ja njemu, pa ako se dovoljno dobro budem zabavljala, e onda, na kapaljku... I znam da će vjerojatno odustati. To je rizik, za mene.  Ako ne odustane, nagrada je (i njemu i meni) vjerojatnost da nećemo umirati od dosade dok ispijamo kavu, a obostrani rizik je da ćemo je ispijati s fizički nam neprivlačnom osobom.
I kad to ovak lijepo složim, samu sebe nagradim uvjerenjem da nisam graničarka: ja samo čuvam svoje granice, unutar njih. Nisam od onih koji neprestano prelaze tuđe, elem da bi vidjeli kako daleko mogu ići i što smo im sve spremni progledati kroz prste i na kraju oprostiti.
To su vam oni koji će namjerno razbiti vašu najdražu šalicu i onda se beskrajno kajati, kupiti vam novu, skuplju, ali ni približno sličnu onoj koju ste voljeli... i onda čekati da im oprostite; i funjiti se ako se vi durite. A vi se nećete imati snage duriti, jer se oni ipak trude. To su oni koji će vas oblajati u društvu i onda tvrditi da nisu, ili da ste sve pogrešno shvatili, optužiti vas za nepovjerljivost i onda oblajati to isto društvo u kojem su vas ocrnili, za kompenzaciju koja vama zapraf ama baš ništa ne znači. To su oni koji će vas varati, po mogućnosti s vama bliskim osobama, i onda vam to skrušeno priznavati, tako skrušeno da se neizbježno zapitate niste li i sami nekako tome pridonijeli... Oni koji će vas razočarati na svakom koraku, a onda poduzeti neki junački, tak da vam nikad nije do kraja jasno gdje su te granice između gnjide i junačine. 
I premda sam sigurna da pop- i ine psihologije imaju neko razborito objašnjenje za takvo ponašanje, moram priznati da me uopće ne zanima. Jerbo takvo ponašanje prelazi moje granice izdržljivosti: ne mogu biti u odnosu u kojem se malo osjećam kao žrtva, malo kao pizda, a malo kao bog o kojem ovisi sva tuđa sreća: oprost.
Nikada nikoga nisam tako opteretila. Oduvijek mi je važno samo jedno pitanje: mogu li ja oprostiti samoj sebi? I što god važnoga činila, to mi je pitanje na umu. A stroga sam. Prema sebi čak više nego prema drugima.
I sad se pitam, kad činim nešto što smatram ispravnim, čak i kad podrazumijeva rizik moje vlastite ovakve ili onakve pogibelji, činim li to zbog nagrade ili iz straha? Je li nagrada - onaj osjećaj "klik", da, tako treba, takva volim biti - dovoljan motivator?
Ili me jednostavno strah da ću morati živjeti sa svojim ja koji me osuđuje na nevoljenost?
Ah, kad bih bar imala boga...!

men je pravo jaka dinstana mrkva i mrkva ribana na salatu i mrkva ka mrkva za snjegovića. sa batinom ka takvom nemam nekakva dobra iskustva. prema tome ak je dvojba dvojbe nije mrkva je zakon

jebenti jesan li ja sad u pogibeljnoj opasnosti....svi valda čekadu očem li preživit komentar

Dakle, Pilipe, ti nećeš unesrećenome ukazati prvu pomoć ako te ne uvjeri da će te na neki način nagraditi?

Svatko ima neku svoju dilemu. Ja volim i mrkvu i batinu. Naravno, moraju biti upravo kako mi godi. Mrkva mora biti sirova, a batina smije udarati samo po mišićima koje sam istrenirala. Imam čak i nekog Boga. Ali dileme ostaju, jer su ipak samo naše... Bog samo tu i tamo škicne, mislim.

Je li dovoljna nagrada za ovaj komentar činjenica da si ga preživio?

Pa sretna si sto nemas macke jer one pojedu stare babe a pesi laju pa ih neko nadje
Jos malo i imat ces Boga, jos malo, kad ostaris

pa dobro utripićkematerine, kaj si stvarno otlućila dase više nebuš ševila?!

Rujankice, koliko često možemo birati mrkve, a kako često mjesta na koja će se spustiti batina?

uvik minjam batinu za šibu...daleko je bolja

Vido, imam i mačku. Zbog ravnoteže unutar granica: jerbo, psu sam ja bog, a mačka ne ferma ni boga ni vraga, a ni mene, osim kad joj dođe. Kad bih bila bog, bila bih poput nje; kad bih trebala boga, mislim da bi bio takav.

septembarčica začinila

Ne, Vladek, odlučila sam da se ne dam jebuckati.

Mrkve... svaki dan. Dobro, ajde, ove godine bila je loša godina za mrkve, barem u mojem kraju. A batine... puno rjeđe. Dobro je dok se bira... Bilo što. Loše je kad se nema između čega birati. Ili kad kužiš da su ti kao dali birati, ali da to zapravo uopće nije bio tvoj izbor :)

Mislim da u BDSM-u ima takvih izbora... ali hebga, kao ni bog, ni to nije moj izbor!

aha! dobro.

onda dobro

Bog je zadnja utjeha, drz ga u rezervi
a samoca nije fluidna i poeticna nego tvrda i prozaicna

da ti pravo kažem, najgore mi kad me zvekne mrkvom.
vido, mirišeš na zemlju

Bormeš, zna i mrkva grdno zaboljeti! :-)))))

well, ti nemirises na jabuke nego na glupost koja je trajna
Mladost ne treba bit ignorancija al moze bit cinizam al ak su odrasli ljudi cinicni onda su ili zli ili glupi

Ponekad misliš "mrkva", a ono kurac... i onda se zapitaš, je li kurac zbilja bolji od mrkve, koju bar moš pojesti...

Vido je pravi graničar. Samo je malo ćorav i gluh, ili se to bar tak lijepo veli... ;-))

Drz se kurca Vegice ak ti jos treba,
uz kurac ide i mrkva za badava

Vido, u jednoj pjesmi sam napisala "ja bih radije kurac nego utjehu".

Kurac je utjeha,dok ti treba
a poslije moze i duge setnje sa psom

Još nisam imala posla s utješnim kurcima, ali sve je moguće... Nego, vidim da te traži Grofica - možda bi ona imala više razumijevanja za tebe?

Ma seljacina sam ja za grofice
a razumijevanja mi bas i ne treba
zapravo, razumijevanja za sta?

Za tvoju potrebu da neodobravanjem sugovornikovih stavova i/ili izjava stekneš sugovornikovo odobravanje.

Ma nemam ja vise nikakvih stavova,
stavove imaju arogantne bankrotirane balkanske osobe.
Ostali samo rade il kradu

Pa je, i meni se čini da tvoji nestavovi ovise o tvojim nepotrebama ;-))

Heh, kronično grizodušje je najnepoželjniji osjećaj. Strah od nečega je strašniji od od istoga. Ne postoje neosvojive tvrđave, postoje samo loši osvajači.

Ljudima nikada ne ponestaje snage, ponestane im volje (motivacije).

bog je imao cvrst stav pa vidi sto su mu napravili, svrsio na krizu
svrsi ti na k... dok jos mozes Vegice
nek ti to bude stav for a while

Zapravo ljudima i te kako ponestaje snage, al im puste zelje umiru posljednje.
Usporedba i tolerancija, dame igospodo,
vjeciti problem...

imaš dobar stav

OK, ajmo na sljedeće pitanje: gdje je granica između želje i motivacije? Jerbo, nije to isto, mogu ja nešto željeti i ne biti motivirana da to ostvarim, jel' tak? I obratno, biti motivirana na određeni postupak, a bez neke želje, npr. voditi određeni razgovor jer smatram da ga ne treba ukinuti s obzirom da sam ga sama zapodjenula, ali mi se zapravo ne razgovara s upravo tim sugovornikom, ili s određenom vrstom sugovornika.

Ponekad sebi poklonim stav da je šteta da tvoj intelekt-klitoralni naboj i vizualni dojam nisu u simbiozi. Kada bi vladala psihološkim utjecajem koji svoj nukelus pronalazi u ljepoti bila bi jebaljka koja pametuje i to čini s umjećem. A ovako ti ostaje samo pametovanje kao nadomjestak i proteza tvojoj osobnosti , lišenoj privilegije božije naklonosti koja nije kuliminirala do kraja i ostavila te negje na pola evolucionog puta. Doista šteta.

Ma bravo! Evo zornog primjera raskoraka između želje i motiviranosti :-))

Neutroni veleumne galaksije dr Glupsona
prodiru u vagine beztjelesnih ideja Zene, dok stvarne kokice zapravo nemaju
ni dovoljno senzibiliteta osjetit na svojim golim tjelima dodir misli postovanog gore navedenog pjesnika univerzalne istine tako nedostupne svjetu siromastva i prevare.
Dr G. ja ti dam 400 kuna i odi pofukaj nesto za praf.

Vidnojebani, retoričke apstarkcije nikada nisu bile u domenu mojeg preferensa, i moj kurac se osjeća ganutim tvojom dušeobrižnošću za njegovu dobrobit. Kao džentlmenu nikada mi nije bio problem potrošiti tisuće Kuna pa ako je nepohodno i Eura da bih bio u privilegiranom položaju naklonosti dame kojoj dodjelim status mojeg prioriteta. A jeftine kurve ostavljam tebi i tebi sličnima koje su maksimum tvojih / vaših dometa.

Jeftina kurva je podrzala Krista doktore, skupe kurve su bezlicne ko Carla Bruni.
A osim toga kurve su samo one koje nam nisu dale

Koji ćeš kurac opraštati ako ništa ne zamjeraš.

I kazna i nagrada su duhovi koji te vode od slobode.

Vidnojebani, pošto svoju egzistenciju opravdava neodgodiva sumnja da nisi dorastao biti promotorom ovih sofisticiranih dijaloga, krećem tragom svresishodnosti i uskraćujem ti privilegiju daljnjeg nastavka.

Svileni, aj mi nemoj sad o Učiteljima koji su mudrost stekli u pećini na osami od nekoliko stotina kilometara od predatorskog ljudskog roda kojem je u naravi prelaziti granice u grabežljivim pohodima motiviranima ograničenošću resursa, kako materijalnih, tako i duhovnih; ajde ti meni reci kako ne zamjerati ništa, pa ni sebi, kad ti se o kožu i dušu trljaju stotine bezgranično napornih međaša, od kojih su neki i tvoji vlastiti?

Pa što bih si mogao zamjeriti kad dobro dišem. Al' ne plućima. Ko neki junak.

Dobro, ak baš ne znaš disati probaj bar osunčati šupak. Ak već jesi onda znaš kakva je to blagodet.

Eto, a ti iz pećine bi rekli da šupak treba uvijek biti vlažan.

Od svega što si rekao, Svileni, ja ti kužim samo to da svaka rit dođe na šekret.

(Ali, priznajem, osunčane riti su ljepše! Što ipak ne znači da bolje ili više seru, zar ne?)

Bolje je najveći neprijatelj dobroga.

Il' misliš ak je više sranja da je više i pomilovanja. (Oprosta)

Mislim da je dobrome najveći neprijatelj neselktivno dobro (citat iz serije Dr. House).

Ne, ja mislim da je sranje upravo sranje, kako god se zvalo, ilitiga što reče onaj Shakespeare, sranje jednako smrdi kako god se zvalo... mislim da je on tu nešto prtljao s ružama, iz pristojnosti. Upravo zato je nomenklatura osnova svake filozofije.

Kad smo kod sranja onda se uhvatim uvijek one Maove:-Sve je sranje osim pišanja, a i pišanje je sranje ako pišaš uz vjetar.

Il' kad staviš crva na najčistije i najmirisnije mjesto, on se ponovo vrati u govno. Jer standardi uživanja su različiti. Usput, jel' Dr. House iz pećine il' iz bunara?

Iz bunara, definitivno!

A vidiš, Mao je iz naroda. I iz revolucije.

A većina nas je iz pizde materine, jel', što bi rekao Lokuščina :-)) Osim onih koji su iz epruvete.

Hihihihi, a baš sa ja to dete iz epruvete.

Mog susjeda je mama rodila na lakat.

A ja znam neke koji se nisu ni rodili, a žive.

Evo, Afrodita je izašla iz pjene, a Mohini iz mlijeka. Samo dobro treba mućkati.

vega, mnogi se još u utrobi zapitaju:-Postoji li život poslije rođenja?

...a kad malo poodrastu preformuliraju u pitanje :-Postoji li život prije smrti?

Stigosmo do granice mojeg ručka - sad mu se moram potpuno posvetiti, inače si neću moći oprostiti... Muć-muć, čirbuć! :-))

E bome, jer život na granici je opasan i tvrd.

Ma vid mene nevaspitanoga. Dobar tek!

Ma kakva mrkva i batina... Većinu stvari činiš/mo zbog zadovoljavanja vlastitih potreba. Znaš onu - Maslovljevu hijerarhiju ljudskih potreba. Promatraj se iz te perspektive.
Tvoje/naše zadovoljavanje sekundarnih i tercijarnih potreba opteretilo je ljude u Africi i Aziji čije resurse mi bijelci crpimo i najviše iskorištavamo.