Vremenski kod

U procjepu mentalnog sliva gdje kaplje
Život nedirnutih snova
Pomno prebirem prozirne folije lutajućih scena
U jednoj od njih slučajnošću koja to i nije
Pronalazim okvir čežnje i drhtaj tijela

I pišem svoju dušu

Tebi…

Tebi …koji si dolazio eteričnom snagom svijesti
Uranjajući u moje dlanove mokre od kiše
Tebi …koji si me obavio toplinom svoje puti
Dodirujući bujicu rijeke koja teče u meni

Sanjaš li još uvijek naše snove…

Tebi…koji si ljubav ispisivao tišinom misli
Tebi…koji si budio za mene svitanja iznad jutra
Tebi…koji si nesebično sebe odvajao od sebičnosti ega
Tebi…koji si krikom izranjao iz mnoštva
Tebi…dječaku koji je snove razbacao
U modre dubine oceana

I pišem Ti
Nesuđeno moje
Ispunjena trenutkom vječne mijene
Želim da znaš da pamtim i trajem u sjeni sreće

I nije mi više bitno
Nesuđeno moje
Što trenutak nije vječan
I
Što ljudi nisu kao što su nekad bili
I
Što svijet dostojan nije ljepote koja ga stvori

Tebi...
Nesuđeno moje..
Kojeg još uvijek nosim u sebi
Na kraju ovog pisma šaljem ono naše :
2 zrnca mudrosti
2 zrnca nježnosti
2 zrnca mira
I
Zrnce ljubavi da mi Te čuva…


:)) A morala sam opet ponovit...za negdje tamo iz sedam gora i sedam mora :)) Osjetit će On :)

Uvijek sam se pitala kakve li je boje nit koja spaja duše?? Mora da je plava :))

I sada, iako je prohujalo mnoooogo vremena, večeras, šaljem Ti kuglice mira, blagosti i topline. Tebi dugujem dio sebe. Onaj bolji :)) I havla Ti za ono što sam postala poznavajuči Tebe( baš me primilo):))