raj i pakao

Nakon, nadasve, prekrasne i zanimljive, nimalo naporne noći i hamburgera u 5 na Žabici, otišla sam konačno kući. Malo sam odspavala, popila kavicu i poslala poruku. Nema odgovora. A ok...ionako sene nadam ničemu. U 10.30 zvoni telefon:-Ja sam! Nisam se mogao javiti bio sam na misi! Čuj...
Ne trebam dalje, je li? Godine, vjera, nacionalnost... Pa nismo se ženiti mislili! Poslije sam bila na nekoliko njegovih koncerata i uvijek ga rado gledalai slušala. Znao je dugo poslije, prije pjevanja jedne pjesme, pogledati me i klimnuti glavom i namignuti, kao da kaže: to je za tebe!
I dan danas mi je drago kad ga sretnem. I njemu je. Lijepo je čuti s vremena na vrijeme komplimente tipa: danas si tako...uh, ma ti si prava, super izgledaš...iako možda nisu ni istiniti. Al lijepo je čut! Tako se mimoilazimo već godinama, potrubimo si, popričamo malo, nasmijemo se svemu. Točno godinu dana poslije, još jednom smo se našli. Zvao me u 5 ujutro. Nije bilo isto. Ponekad dobijem njegovu poruku: „Kad ćeš me na kavu pozvati? Pa da ponovimo...“Ne mogu. Prošlo svršeno vrijeme. Uvijek će mi ostati u dobrom sjećanju.