Vremenski kod

Kad žena prođe pola stoljeća uistinu može odahnuti i ispuniti se mirom. Toliko toga je iza nje. Kao da se popneš na brdašce obasjano suncem i uživaš u pogledu koji ti se otvorio. Svaki dio krajolika ti je poznat i drag. Čak i oni ne lijepi djelovi slike uklope se u cjelinu.Shvatiš da bez tih dijelova slika koju primaš ne bi bila tako dobra. Velika je prednost spoznati snagu onoga što je bilo. Izvuči korisno i pozitivno. I biti sretan. Mnogi od nas nisu stigli na takovo brdašce. Zato treba biti i zahvalan. Spoznaš i kvalitetu samoće. U njoj odradiš veliki mudrosni izazov. Radiš na sebi. Dotjeruješ ono što bi moglo biti bolje. Nisi više prezahtjevna u željama i potrebama. Uživaš u punini sitnica. Biraš cvijet s kojim ćeš razveseliti dušu. Biraš miris koji će te opiti. Biraš osobe s kojima ćeš se okružiti. S puno poštovanja. Ono što je nadragocijenije od svega je radost s kojom živiš. I nije više bitno hoće li netko biti uz nas ili ne. Napraviš izbor. Ostaje samo spoznaja da volim život i svoje brdašce. :)) ( i volem pisati )

slažem se u potpunosti sa vama jer se ja baš tako i osječam

pozitiva..ali da, dug je put do toga

potpisujem napisano,toliko divne istine u svakoj riječi.....

prekrasno izneseno :))
svaka čast :))
i ja se u toj priči nalazim :)))

Hvala curice :)) Je, trebalo je puno pencoljenja i dooobre kondicije da se popnemo na brdašce. Padale, dizale se, grebale po klizavom terenu, ali...popele se. I sad guštamo :))

upravo tako....i treba guštati i disati punim plučima,čim više.....

Meni je najdraža spoznaja što uistinu žena može uspjeti sama. :) I sve to zbog beskrajne jubavi prema onima koje je pod svojim srcem nosila. :)) Ma, prave lavice kad je bilo gusto i teško. :)

savršena, meni najdraže te sitnice koje pomno si odaberem za zadovoljsstvo. I onda guštam. :)))

ka se popneš na brdašce, stavi ruku na srdašce...i sjeti se mene! jel tako bilo u...spomenarima?

pomno ili nehotice,nebitno...veliki su oni koji znaju u sitnicama uživati....rijetko se koja žena ne bi složila s tobom

menibezmene... je, baš tako! Sjetimo se svih dragih koji su oko nas i u nama. Iz nas nikud ne idu, nikada. :)))Tvoj nick me asocirao na jednu pjesmu koju napisah. :)

da,dugo mi je trebalo da se popnem na brdašce, posljednji izazov bila je prva godina na iskrici,ali sad sam tu....samo se nadam da neću više nizbrdo:)