Komad papira ( nije plavi )
Sjedio je zavaljen na stolici u svom omiljenom kafiću. Ispred njega uobičajeno: nessica i čaša mineralne. Dan je bio idealan za šetnju. Blago jesenje sunce budilo je u tijelu želju za kretanjem. No, i danas je opet završio na starom mjestu. Pitao se je li to već uobičajena navika, tromost ili nešto drugo? Već duže vremena pažnju mu je privlačilo manje društvo žena koje bi dolazilo u popodnevnim satima u kafić. Sjele bi, pijuckale produženu i mineralnu i veselo čavrljale. Zapamtio ih je upravo po tome. Smijeh. Riječi su im bile tihe, ali smijeh…Bio je to smijeh koji očarava. Ne preglasan, ni prezvonak. Smijeh koji dolazi iz srca.
Volio ih je promatrati. Nisu se isticale od ostalih gostiju na terasi. Žene koje su držale do sebe. Ukusno odjevene, s pokojim detaljem na sebi, urednih frizura i manikiranih noktiju. Taj detalj oko noktiju bio mu je važan kod žena. Činilo mu se da upravo njegovani nokti dodaju onaj šarm pri pokretu ruku žene. Njegove kolege nisu tome pridavali posebnu pažnju. Bio je to za njih tek jedan sitan detalj. U šali su mu govorili : E Ivane, Ivane, ništa više od tebe. Ti od silnih oblina na ženi, zapinješ na noktima. Znao ih je sve u dušu te bi na takove opaske i komentare samo odmahnuo rukom i nasmijao se.
I dok je pio mineralnu morao je priznati sam sebi da mu se jedna od ovih žena posebno dopala. Bilo je u njoj nešto što ga je privuklo. Nije mogao dokučiti što je to : osmijeh koji je nosila, pokreti ruku dok je govorila, podizanje obrva dok se čudila ili njena kosa koju bi nemarno zabacivala u stranu dok se smijala. Možda su ipak oči bile u pitanju. Krupne i izražajne. Podsjećale su ga bojom na divlje kestene. Sjajile su kao plamenovi svijeće. Svjetlucale.
Čini mu se da baš Ona koji put uputi pogled prema njemu. Trnci bi ga cijelog prošli. Osjećao se kao dječarac kad ga uhvate u zabranjenoj igri. Bojao se da ne primijete da visi svaki dan ovdje. Tko zna, možda bi postao i tema njihovog razgovora, smijeha…Uf! Spuštao je pogled kao da nešto vrlo zanimljivo promatra na stolu. I tako bi to potrajalo malo duže vremena, ali se veselo društvo odjednom ustane i uz srdačne pozdrave između sebe, raziđe. Ostala je samo Ona.
Srce mu je počelo ubrzano tuči. Iznenadila ga je ova situacija. Sav se usplahirio. Misli su zvonile u glavi. Što učiniti? Prići joj? Započeti razgovor? Počastiti samo sokom?
Dok se Ivan u sebi dvojio, Ona ga je koji put značajno pogledala i nasmiješila se.Osjetio je kao da ga ohrabruje. A što ako nekog drugog čeka? – razmišljao je. Ispao bi budala kakve nema. Nakon petnaestak minuta Ona izvadi notes i laganim, profinjenim pokretima ruke nešto napiše na papir. Otrgne komad papira i polako se ustane . Ivan je zamro. Ukočio se na stolici. Nije ni disao. Ona dođe do njega, pogleda ga, nasmiješi se i stavi papirić ispred njega.
Laganim koracima uputila se prema Trgu i nestala u masi prolaznika. Papirić je stajao na stolu. Nije se usudio otvoriti ga. Bojao se te sreće koja ga čeka na njemu. Sigurno je broj mobitela! Val radosti klizio mu je kroz tijelo. Već se vidio kako razgovaraju satima i čuo njen zvonki smijeh između rečenica. Sav zanesen od sreće brzo rastvori papir …i okameni se…
Na papiru je pisalo : Imali ste priliku. Propustili ste ju.
Nikad ju više nije vidio.
:))
30.09.2010. u 22:58 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Ima nas Ivana kao govana, neka te to tiješi! :))
Autor: politikant | 30.09.2010. u 23:01 | opcije
poli, a sam je trebao zerce hrabrosti :)))
Autor: dopamin7 | 30.09.2010. u 23:03 | opcije
jebga, hrabrost ne možeš kupiti ni u Merkatoru!
Autor: politikant | 30.09.2010. u 23:05 | opcije
da,kako je ponekad trenutak dovoljan da nas odvoji od...vječnosti!
Autor: menibezmene | 30.09.2010. u 23:05 | opcije
sto je oslijepio poslije toga?
Autor: prcatelj | 30.09.2010. u 23:06 | opcije
menibezmene, koliko puta smo svi bili Ivani ili One. Taj mali djelić hrabrosti u određenom trenutku :))
Autor: dopamin7 | 30.09.2010. u 23:13 | opcije
kad se opet desi navali odma :)))
riječima naravno :)))
Autor: ajsanela | 30.09.2010. u 23:48 | opcije