Ručkić krčkić

Sjedimo moj prilično nepoznat sugovornik i ja obujmljeni riječima; i dobrom voljom. On govori, a ja mu gledam misli, dugačke, rastegnute poput uvojaka kovrčave kose, svako toliko mora zastati i provjeriti je li sve glatko, da se nije zapetljala...
Trudim se biti precizan, kaže mi, a ja mislim, to je nemoguće... Ne zato jer nam manjka riječi, ne stoga jer su mi sugovornikove nepoznate, iako ponekad i zato, nego zato jer je svatko od nas (čak i sebi) nepoznanica. Unikat s tetovažama.
Koje mnogi stavljaju na tijelo da bi se razlikovali, izdvojili od drugih; nesvjesni da jesu drugačiji, htjeli ili ne.
Istetovirani smo iznutra. Svaka važnost, svaka želja, ispunjena ili ne, svaka žudnja, svaki princip, svaka dragocjena ili neželjena uspomena finom je tintom iscrtala naš duh, neizbrisivo.
I možda je neki od tih crteža standardni zmaj koji riga vatru, ili probodeno srce, ali ima i neviđenih, ornamenata od isprepletenih nemani i uvelih cvjetova, rastočenih suza i rascvjetalih imena, od lica koja smo poznavali i onih koja smo slutili, ili htjeli, ili izgubili... Kako god bilo da bilo, naša unutarnja tetovaža je potpuno drugačija od svih drugih.
I zato moj sugovornik ne može biti precizan. Jer ću ja uvijek čuti ono što je MENI važno, što je već zabilježeno u meni; ali, možda uspijem čuti i što je njemu važno. Možda me i to obilježi.
A ipak, kako to da smo od svih tih ljudi koje poznajemo za taj stol sjeli baš on i ja, tako puni dobre volje, unatoč nepreciznosti te bujice riječi u koju smo se ušušurili? Je li moguće da smo krajičkom oka ugledali onaj tajni znak koji svatko od nas ima u svojoj tetovaži i shvatili da pripadamo istoj bandi?

odavno sam prestala slušati...više gledam što osoba radi. Djela mi govore više od riječi

zanimljivo je kako ponekad slušamo riječi a govor tijela poručuje nešto skroz drugo...i onda shvatimo da je to dvoje u koliziji...

u nadi je spas :-)