Bondage &Domination - Samo za one koji žele saznati

Tam tam tam
Taram tam tam

Ritam bubnjeva odzvanjao je dolinom prelijevajući se kroz mrak. Stajala je u gomili i lagano se ljuljala u ritmu. Tijela ljudi u gomili bila su naga, na njima su bile pomno iscrtane šare drevnih simbola. I njezino je tijelo bilo iscrtano. Tome je posvetila današnji dan. Pomnom ukrašavanju. Preko lijevog bedra simbol cvijeta lopoča za vječnu ljubav . Preko trbuha i grudiju ptica raširenih krila za let u prostranstva i budućnost. Na desnom ramenu mali okrugli znak. Smisao. Taj je znak crtala svakodnevno na desnom ramenu otkad je znala za sebe. A to nije bilo tako davno.

Tam tam tam
Taram tam tam

Ritam bubnjeva mijenjao se, ubrzavao i usporavao.Naga tijela lagano su se kretala u ritmu. Svatko se činio zabavljen sobom i prizorom pred njim. A prizor je bio poseban.
Usred ravnice uzdizao se brežuljak. Na njega su vodile dvije paralelne staze osvijetljene bakljama, jedna za uspon druga za silazak. Na vrhu brežuljka bilo je postolje pokraj kojeg su gorjele baklje višestruko jačim plamenom nego one koje su obilježavale put. Osvjetljavale su bijelu priliku na vrhu. Iza nje u mraku bili su bubnjari. Dvadeset i sedam bubnjara koji su dobro poznavali ritmove noći dvaju mjeseca.

Tam tam tam
Taram tam tam

Noć dvaju mjeseca ponavljala se svake godine pri kraju ljeta, kad su usjevi već bili požnjeveni i spremljeni. Te su se noći, točno u ponoć iznad njihovog brežuljka sretala dva sjajna svjetleća tijela tvoreći čaroban prizor. U tu su noć vjerovali kao u noć ostvarenja želja, noć za zahvalu, noć za molitvu. Te noći nitko u Selu nije spavao.

Tam tam tam
Taram tam tam

Ritam se lagano ubrzavao. Tijela su počela formirati kolonu koja se stala polako uspinjati stazom uzbrdo slijedeći ritam bubnjeva.
Osjećala je kako joj lagani noćni vjetrić miluje tijelo, kako se vrelina i vlaga prethodnog dana polako tope, kako ju obuzima ritam bubnjeva. Raširila je dlanove prema vjetru, a pune su joj se dojke talasale u sjaju baklji. Prisjećala se prve Noći dvaju mjeseca kojoj je prisustvovala. Bilo je to prije sedam godina. Tek je počela izlaziti iz Martine kolibe nakon što je ustala iz kreveta.
Njezin je svijet počeo postojati danom kad se probudila u Martinoj kolibi slaba i iscrpljena. Marta joj je kasnije ispričala da ju je jednog jutra našla onesviještenu na pragu. Bila je posve naga, samo je na desnom ramenu imala iscrtan znak. Smisao.
Sedam je godina dolazila posve naga na Noć dvaju mjeseca , ukrašena samo znakom
iscrtanim na desnom ramenu. Ove godine je prvi put dopustila Marti da ju raskošno ukrasi crtežima preko cijelog tijela.

Tam tam tam
Taram tam tam

Kad je prvi put prisustvovala toj noći sve joj je bilo novo, zastrašujuće. Nitko joj nije objasnio što se dešava. Nakon spuštanja s vrha brežuljka uplašenu i nemirnu, za ruku ju je uhvatio jedan mladi seljanin i smiješeći se pokušao je povesti sa sobom.Ona se otrgla i pobjegla u nijemom vrisku. Zavukla se u kolibu i zatvorila vrata. Čak ni Marti nije htjela otvoriti. Poslije joj je Marta sve objasnila. I ceremoniju i ono što se dešava poslije, kad bi sudionici u parovima nestajali na livadama i okolnim proplancima. Kad bi počinjali drevnu igru tijela, osjećaja i pripadanja. Mnogi bi parovi od tog dana jednostavno nastavili živjeti zajedno. Drugi bi se vratili svojim domovima čekajući neku drugu prigodu.
Ono čega se još sjećala te prve noći bio je pogled. Pogled Jahača. Jahači nisu živjeli u Selu. Pričalo se da žive s druge strane velike šume. Ponekad su dolazili u skupinama , projahali uz selo u galopu dižući oblake prašine. Djevojke i mlade žene brzo bi se sklanjale u kuće. Pričalo se da oni otimaju djevojke, da se one skoro nikad ne vrate u Selo. Pričalo se da je Marta bila davno oteta i živjela godinama s Jahačima, a onda se jednog dana vratila tiho i bez riječi raspuštene duge kose koju više nikad nije počešljala. Na kraju Sela seljani su joj sagradili kolibicu u kojoj je provodila dane, tek bi ponekad dolazili k njoj , kad bi nekom zatrebao lijek ili da ju pozovu da pomogne pri porodu. Ponekad bi joj ostavljali hranu, no ona je uglavnom živjela od divljih plodova koje je sakupljala i malo žita koje bi skupila po polju nakon što žeteoci odu.

Tam tam tam
Taram tam tam

Slijedećih je godina dopuštala ponekom momku da je poslije noći punog mjeseca uhvati za ruku i odvede na neku livadu gdje bi se njihova tijela okupana mjesečinom ispreplela u drevnoj igri. No nikad je nitko nije pozvao da ostane. Ona je bila došljakinja i u neku ruku čudakinja, Martina učenica, kako su je zvali. Nije bila prikladna za družicu.
Svake bi godine tražila oči jahača u tami pokraj gomile. Ponekad bi ih našla. Jednom je poslije Noći dvaju mjeseca čula da su jahači ugrabili jednu djevojku iz Sela. Nije se vratila.
Večeras je uhvatila par zainteresiranih pogleda mladih suseljana. Nasmiješila se. Voljela je te igre, znala je da je lokalni mladići rado gledaju i da bi neki od njih željeli ovu noć podijeliti s njom. No već slijedećeg trena oči joj se izgubiše negdje u tami. Učinilo joj se da je vidjela tamnu sjenku koja je brzo promaknula. Hladni joj trnci prođoše utrobom , a srce kao da je na trenutak stalo.

Tam tam tam
Taram tam tam

Kako su se približavali vrhu brežuljka ritam se bubnjeva ubrzavao. Koraci i ljuljanje nagih tijela prelazilo je u neobičan ples na mjesečini. Postao je vidljiv prizor na vrhu.
Dva su se mjeseca približavala svaki sa svoje strane. Njihova plavkasta svjetlost osvjetljavala je bijelu stijenu na vrhu brežuljka isklesanu u obliku postolja.
Na bijeloj kamenoj ploči ležala je naga mlada žena.ruke su joj bile vezane iznad glave, a blago povijene i raširene noge bile su učvršćene remenjem svaka sa svoje strane. Na očima je imala povez. Bjelina kamene stijene stapala se s bjelinom nage puti.
Odjednom je bubnjanje prestalo. Svi su stali u nijemom iščekivanju.
Dvije su se blistave kugle na nebu posve približile a plavkasto svjetlo razlijevalo se nad krajolikom u svim nijansama tvoreći okoliš prepun tajanstvenih sjena. Kad su se svjetlosti počele stapati , ponovno su se posve tiho oglasili bubnjevi. Zvuk i ritam je postepeno jačao, a u trenutku kad su se dvije svijetleće lopte pretvorile u jednu , žestoki krešendo bubnjeva ponovno je pokrenuo gomilu. Četiri djevojke s košarama punim latica crvenih ruža koje su predvodile kolonu počele su zamamni ples prosipajući ruže po bijelom kamenu i vezanoj nagoj ženi .

Tataram taram
Tam taram

Ritam bubnjeva se promijenio. To je bio znak da je dozvoljen pristup. Jedan po jedan prilazili su sudionici procesije. Došli bi do kamenog postolja i prešli rukom preko tijela vezane žene. Prvo preko usana, zatim preko grudiju, trbuha, do rastvorenog međunožja. Zatim bi u ritmu bubnjeva otplesali dalje u mrak.
Ljuljajući se u ritmu promatrala je ceremoniju i čekala svoj red. Sjećala se osjećaja panike koji je imala kad je prvi put sudjelovala. Straha s kojim je pružila ruku i nježno poput lahora prešla rukom po toploj ženskoj koži. Vreline koju je osjećala dodirujući oble bijele dojke . Kad je došla do međunožja uplašeno ju je povukla.
Mlada je žena na bijeloj kamenoj ploči ležala posve mirno, kao u nekom snu. Tek bi se povremeno trgnula kad bi poneki dodir postao čvršći ili bi se nečiji prsti zarili preduboko.

Tataram taram
Tam taram

Došao je njezin red. Ritualnim dodirom prstiju i dlana prešla je po izloženom nagom tijelu. Ponovno ju je iznenadila vrelina i mekoća kože. Iako je svake godine na tom mjestu ležala druga žena osjećaj bi ostajao isti. Beskrajna mekoća puti i obuzimajuća toplina.
Uvijek je zamišljala kako je biti žena na bijelom kamenu. Izložena svjetlu baklji, svjetlu spojenih mjeseca, okupana noćnim zrakom i laticama ruža, preplavljena bezbrojem dodira. Pitala se kako je osjećati toliko ruku, ruku od kojih neke donose ugodu, neke ispituju, neke druge donose neugodu. Pitala se da li žena na kamenoj ploči razmišlja o tome, da li je to uzbuđuje. Prešla je rukom preko njezinog međunožja , ovaj put malo slobodnije i osjetila kako je vlažno i sklisko. Istovremeno je osjetila svoju reakciju, bujajuću toplinu u donjem dijelu trbuha. Povukla je ruku i prislonila je na grudi te polako otplesala s druge strane u mrak.

Tamtaram taram
Tam taram

Pred sobom je ugledala pristalog mladića . Gledao ju je i smiješio se. Pružao je ruke prema njoj. Podigla je svoje ruke da ih pruži prema njemu.
Tamna prilika odjednom se postavila između njih.
„Ona nije za tebe“ čula je Martin glas. „Ona je Izabrana“.
„Dođi“, rekla joj je Marta. „Moraš ići, poslao je po tebe“…

*****

Dok je pokrajnjom neosvijetljenom stazicom koja se spuštala s brežuljka brzala za Martom učinilo joj se da je sa strane vidjela tamnu sjenu Jahača i bljesak očiju, no sve je istog trena nestalo u mraku.
Mala je čistina bila osvijetljena samo plavkastom mjesečinom. Kad su stupile na nju, Marta ju je uhvatila za obje ruke i pogledala je u oči.
„Možda sam te trebala bolje pripremiti. No slutim da si spremna. Nemoj slijediti misli nego osjećaje.“ Starica je ispustila njezine ruke i glasno zazviždala. Zvuk je bio prodoran, posve neobičan za tako krhku ženu. Slijedećeg trena iz mraka je dogalopirao neosedlani vranac i zaustavio se pred njima. Marta ga pomilovala po sapima i vratu.
„Morat ćeš mu vjerovati, Vranac zna kamo trebaš stići.“ rekla je starica i lagano joj rukom dodirnula znak iscrtan na desnom ramenu.
„I još nešto. Kad uzjašeš trebaš staviti ovaj povez na oči. Ne smiješ ga ni u kom slučaju skinuti sama. To će učiniti ON kad dođe vrijeme“, dodala je raspuštajući joj spletenu plavu kosu koja se rasula preko nagog tijela sve do struka, i naglo zasjala u svjetlu mjesečine.
Poslušala je bez riječi. Znala je da je Marta svake godine na svečanosti vidjela njezine poglede koji su ga tražili u mraku iza gomile. Prvih godina gledala ju je zabrinuto, a kasnije s nekim blagim odobravanjem. Nije ništa pitala, nikad nisu razgovarale o tome.
U prvi se tren prepala veličine konja i toga što je bio neosedlan. Učinilo joj se nemogućim pothvatom da uzjaše. No već u slijedećem trenu uhvatila se čvrsto rukama za crnu grivu i vinula se u sedlo kao da to čini svakodnevno. Namjestila je povez preko očiju i čitav vidljivi svijet je odjednom nestao. Našla se u čudnom svijetu zvukova i dodira. Starica joj je još jednom stegnula ruku, a onda je čula pljesak njezine ruke po konjskim sapima. Konj je pojurio. Čvrsto je bedrima stegnula leđa životinje držeći se rukama za grivu. Odjednom joj se učinilo kao da je to oduvijek činila, jurila ravnicom dok joj rasuta kosa leprša na vjetru a noćni vjetar miluje nago tijelo postajući sve hladniji . Osjećaj posebne radosti i slobode prostrujao joj je žilama .
Osjećala je svaki korak, svaki skok.Vjerovala je da je na kraju puta čeka ON. Jahač, kako ga je zvala u svojim mislima od prvog pogleda.
Prema zvukovima konjskih kopita uspijevala je prepoznavati mjesto na kojem se nalazi. Nakon što su u divljem trku projurili ravnicom i prešli prašnjavi put, osjetila je kako se konj propeo preskačući potok. U trenu je čula žubor vode, a već u slijedećem po tijelu i nogama počelo ju je šibati gusto granje šipražja kroz koje su prolazili. Jedna joj se grana skoro zaplela u kosu a kroz um joj je proletjela misao da bi mogla pasti s konja.Grčevito se uhvatila za tijelo životinje sve dok nije osjetila da se kreću širokim mekanim šumskim putem, nadsvođenim drvećem čije je lišće ugodno šumorilo.
Osjećala je vlažni šumski zrak, miris šume. Izgubila je predodžbu o vremenu, činilo joj se da jaše satima. Misli bi joj se rojile, vraćale joj uspomene, razlagale u detalje njen put, smišljale moguće ishode, onda bi nestajale, prepuštale je njezinom postojanju, a ona bi postajala dio spodobe koja se kreće, žena i konj stopljeni u jedno, bez misli, bez želja , bez straha.
Iznenada, konj se zaustavio. Uspravila se u sedlu i osluškivala . Isprva nije čula ništa, a zatim je začula bubnjeve. Jedan posve novi ritam, koji nikad prije nije čula. Nosnice joj je ispunio miris svježe pokošene trave.

Tam tam….
Tam tam tam…Taram

Odjekivalo joj je u glavi. Činilo joj se da beskrajno dugo tako stoji na posve nepomičnom konju. Ritam bubnjeva parao je tišinu, osim njega nije se čulo ništa. Čak je i šumor vjetra u drveću zamro, tek je jedna noćna ptica negdje u daljini ispustila zastrašujući krik. Poželjela je progovoriti, pitati nešto , poželjela je skinuti povez, no negdje u svojoj nutrini osjećala je da bi tako počinila svetogrđe u nekom posebno važnom događanju kojeg nije razumjela.
Iznenada je dvije čvrste ruke obuhvatiše oko struka i skinuše s konja. Prije nego se snašla bila je grudima i trbuhom prislonjena na nešto poput grubog drvenog stola. Osjetila je kako joj osoba iza nje koljenom razmiče bedra i već u slijedećem trenu zabija svoju muškost u nju. Prigušeno je vrisnula od iznenađenja, a onda joj se u mislima pojavio pogled. Pogled Jahača. Osjetila je kako nestaje grč u utrobi kako se prepušta i daje, kako je utroba odjednom vlažna, podatna i vrela, kako prima njegove nasrtaje s najvećom željom i beskrajnim užitkom. Tijelo je slijedilo njegove pokrete obavijalo ga i upijalo u sve žešćem ritmu bubnjeva.
Odjednom se zaustavio. Na trenutak je mrzila to što je stao. Poželjela se uspraviti, no nije dospjela. Osjetila je kako su dva para ruku posegnula su za njezinim rukama i nogama, kako oko njih namotavaju i zatežu konopce i prije nego je shvatila što se dešava našla se ležeći na grubom drvenom stolu, ruku i nogu čvrsto vezanih za karike na uglovima , posve izložena i bespomoćna.
Prisjetila se svojih maštanja o osjećajima žene iz ceremonije dvaju mjeseca. Svijest da je ona ovog trena dio takve ceremonije, samo puno grublje, takve u kojoj nitko nije tražio njezin pristanak niti joj dopustio da se pripremi, uplašila ju je. Pitala se da li je Marta znala…Pokušala je stegnuti bedra da bi sakrila izložene dijelove, no konopci su bili previše čvrsti.

Tam tam….
Tam tam tam…

Ponovno je postala svjesna ritma bubnjeva koji se ubrzavao, a njegovo ubrzavanje slijedili su mnogi koraci u ritmu koji su joj se približavali. Pitala se gdje je On, da li je blizu, da li vidi što se dešava. Kroz um joj je munjevito proletjelo pitanje da li je muškarac koji ju je malo prije uzeo, očito pred svima, uopće bio on ili isto tako netko tko je samo bio dio ceremonije. Pitala se da li je njezino tijelo gorjelo za nepoznatog…
Prva ruka spustila se na njezino desno rame, prekrila ga i ostala tamo.
„Smisao!!!“ prostrujalo joj je kroz glavu. Netko ga čuva i ne dopušta nikom da ga dodirne.
Zatim je počela osjećati dodire. Ruke, mnogo ruku. Mislima je pratila njihove putanje. Ruke su se kretale preko grudiju i trbuha slijedeći oblik ptice nacrtane na njima. Zatim bi prešle preko cvijeta lopoča na boku. Bilo ih je čvrstih i žuljevitih i onih posve mekanih i nježnih. Očekivala je grubost, bol od ruku koje su je dodirivale. No nijedan dodir nije bio grub, bili su lagani poput daška vjetra. Tu i tamo bi netko prešao po njezinom rastvorenom međunožju. Ma koliko se ona tome opirala, takav bi dodir izazvao navalu sokova i lagani grč utrobe.
Dodiri su dolazili i mijenjali se s ritmom bubnjeva, samo je ruka koju je osjećala na desnom ramenu, koja je pokrivala znak nacrtan na njemu, bila postojana. Kako je vrijeme odmicalo sve ju je više osjećala, bio je to dodir koji je žario poput vatre.
Dodiri su prestali, ritam bubnjeva je od žestokog ritma ponovno prešao u tihi , umirujući. Netko joj je prišao i odvezao je , a muškarac koji joj je držao ruku na ramenu spustio ju je sa stola .Uspravila se osjećajući njegovo tijelo cijelom dužinom. Osjetila je njegov dah na vratu, pokraj uha. Znala je da nisu sami , da ih promatraju. Čula je tiho pucketanje vatre negdje u blizini.
„Vrijeme je da odeš.Ali imaš pravo na želju“ rekao je. „Samo jednu. Ako želiš otići, možeš. Ta je želja besplatna. Svaka druga koju poželiš ima svoju cijenu. Koju ćeš morati platiti.“
„Želim gledati“ rekla je.
„Sigurna si?“ upitao je. „Bez obzira na cijenu?“
„Bez obzira“ rekla je
„Cijena je 20 udaraca bičem. Još uvijek si sigurna?“
Tijelom joj je prošla hladnoća. U jednoj kratkoj sekundi pomislila je da će reći da odustaj,e da želi otići. Onda se sjetila Martinih riječi. Počele su joj odzvanjati u glavi .
„Nemoj slijediti misli nego osjećaje…. Nemoj slijediti misli nego osjećaje…Nemoj slijediti misli nego osjećaje.“
„Sigurna sam“ čula je sebe kako izgovara.
Neko je vrijeme vladala mrtva tišina, a onda je začula bubnjeve ponovno. Tihi spori ritam. Osjetila je kako su je dvije osobe uhvatile za ruke i odjednom se našla ruku vezanih visoko iznad glave i zategnutih tako da je morala stajati na prstima. Na trenutak je osjetila njegov dodir na desnom ramenu. Ponovno lagani stisak na mjestu nacrtanog znaka. Zatim se odmaknuo.
„Smisao“, ponovno joj je prošlo kroz glavu. Ritam bubnjeva se pojačavao. Čula je korake oko sebe. Netko joj je prišao i preko grudiju i lica provukao nešto što je ocijenila da bi mogao biti bič. Mirisalo je na kožu, bilo je sastavljeno od više uskih kožnatih trakova. Pokušavala ih je prebrojiti dok su joj lagano klizili tijelom. Pomislila je da ih je šest, možda osam. Bili su posve hladni, vjerojatno umočeni u vodu, a svaki je trak na kraju bio zavezan u mali čvrsti čvor.
Osjetila je da su joj prišle dvije žene splele joj kosu i učvrstile je kopčama na tjemenu. Sad joj je cijelo tijelo bilo golo i izloženo. Ritam bubnjeva se pojačavao, čula je pucketanje nedaleke vatre kao da je netko u nju ubacio nešto. Zrakom se razvio opojan aromatični miris, a bubnjevi su grmjeli u zaglušujućem krešendu.
Tada je začula prvi fijuk. Udarac biča pao je cijelom širinom leđa. Znala je da su se trake razasule ostavljajući crvene pruge po koži, a čvorovi na vrhovima točkaste podljeve. No u prvi tren nije osjetila ništa. A zatim je osjetila vatru na koži. Pomislila je da to i neće biti tako strašno.Često je razmišljala o bolu. Analizirala je njegov nastanak, trajanje širenje. Analizirala je i bol koji nastaje od udarca bičem. Mislila je da je spremna. Nekoliko slijedećih udaraca palo je na isto mjesto. Dočekala ih je hrabro, pokušavajući bol kontrolirati mislima. No prije nego je minula jedna bol, došla je jača. I još. Širila se preko cijelih leđa, u unutrašnjost utrobe, prožimala ju je cijelu.Trudila se zadržati koncentraciju i ne pustiti glasa od sebe. Krešendo bubnjeva odzvanjao joj je u glavi. Udarci bi načas prestali, u jednom joj se trenu činilo da joj je netko pomilovao tragove na leđima. Zatim ponovno zvuk biča i parajuća bol. Odjednom je začula vrisak. Jedan tren nije bila svjesna da je to njezin vrisak… zatim je shvatila. Osjećala se poraženo, izgubljeno. Više nije imala kontrolu. Tijelo se otimalo i trzalo posve bespomoćno slijedeći neke svoje zakonitosti. Na momente bi joj posve nestajalo tlo pod nogama, a između jednog i drugog vriska vidjela bi sebe kako na vrancu raspuštene kose galopira zelenom dolinom. Zatim bi je vrisak obuzeo cijelu. Na tren se vidjela kako leži pred Martinim vratima, bez glasa, bez snage. Zatim ponovno vrisak a onda bi u djeliću sekunde osvijestila ono što se dešavalo u njezinoj utrobi. Vrelina i vlaga se povećavala. Postajala je sve više uzbuđena, obuhvaćalo ju je pulsiranje, poželjela je da između udaraca ON ponovno prodre u nju, da ju uzme takvu ,bez kontrole, išaranu bolnim prugama i bespomoćnu. Više nije ni brojila udarce a vrisak se pretvorio u tiho cviljenje.
Odjednom su bubnjevi umuknuli. Kad su utihnuli njezini jecaji zavladala je potpuna tišina. Netko joj je oslobodio ruke. Stajala je na nesigurnim nogama bez oslonca za koji bi se mogla uhvatiti.
„Zaslužila si da ti se želja ispuni“ začula je glas iza sebe. Čula je nečije korake . neka joj je ruka odvezala povez s očiju. U prvi tren nije vidjela ništa. Kad su joj se oči privikle na ponovnu slobodu, vidjela je da se nalazi usred male šumske čistine na rubovima koje je bilo zapaljeno nekoliko vatri. Uz vatre su bili okupljeni muškarci i žene koji su je mirno promatrali. Pokraj najveće vatre stajalo je nekoliko nagih mladih bubnjara.
Palo joj je na pamet da su je u stvari doveli da bude za zabavu jahačima. Da je to sudbina njihove žene dvaju mjeseca. Da je možda samo umislila da je ON bio taj koji ju je uzeo. Mogao je biti bilo tko od njih. Ona i ne bi znala razliku. Bila je ljuta na sebe, na reakciju svog tijela. Osjećala se izgubljeno i poniženo. Počela je lagano drhtati, a suze su nezadrživo počele teći.
„Nemoj slijediti misli nego osjećaje“ ponovno je čula glas u glavi.
Polako se okrenula na drugu stranu. Prvo je primijetila da su se mjeseci razdvojili, a između njih treperila je zvijezda jutarnjica. Zatim je spustila pogled niže. Nekoliko visokih stupova pridržavalo je veliki krug ispunjen tajanstvenim šarama. Oči su joj se raširile u čudu. Znala je točno svaku šaru, ta sama ih je iscrtavala svakog dana . Dodirnula je desno rame. Smisao. Njezin znak. Bio je tu ispred nje .
Spustila je pogled niže. Ispred znaka stajao je ON, visok i uspravan, posve nepomičan Osjećala je kako je njegov pogled obuzima cijelu, njegove su oči prodirale do duše i sušile njezine suze. Shvatila je da je misao koja ju je bila obuzela prije, misao o poniženju, pogrešna.
„Smisao…“ bila je misao koja joj je prolazila kroz glavu dok se polako spuštala na koljena pred njim s pred sobom raširenim dlanovima okrenutim prema nebu.
Začula je Njegov zvižduk. Odnekud je dojurio onaj isti vranac i On se vinuo na njega čudnom lakoćom. Potjerao ga je uokrug čistine u divljem trku. Kad je već u panici mislila da je napušta, ne silazeći s konja obuhvatio ju je oko struka i poput perca privukao je k sebi na konja.
Znala je da je to smisao njezinog života dok se privijala uz njega pridržavana njegovom rukom, jureći na vrancu u nepoznato.

Izvor: http://bdsm-hrvatska.com