Ručkić krčkić

Veli mi jedan sugovornik da škrtarim s pohvalama. A ja uzvratim da pohvalu treba zaslužiti. A zaslužuje je ne onaj koji je za dlaku izbjegao katastrofu, ili je čak nije izbjegao nego samo malo ublažio (Dan-danas mi skoči tlak kad se sjetim jednog klinca s kojim sam išla u razred, naredao kolac do kolca i onda jednog jedinog ispravio, a starci mu brže-bolje kupili bicikl! A mi koji nismo imali niti jednog jedinog kolca, nego petice, e mi niš, još dobiš jezikovu juhu ako se potkrala koja četvorka. Treba li uopće spominjati da dobitnik bicikla poslije toga nije ispravio niti jednu jedinicu? Nije stigao čovjek, morao se vozikati.), nego onaj koji se odvažio pokušati nešto što još nije iskušao. I nema veze je li probo pa se usro ili je probo i uspio. Ja hvalim! Ali samo ako uviđa, priznaje pogrešku i nešto iz nje uči.
Jerbo su pogreške priroda stvari. Tako funkcionira sve, evolucija je zasnovana na njima. Zamislite samo kako je nekad davno, davno bilo super biti dinosaur! Svijet je tvoj; nemaš neprijatelja. Nitko ti nije ravan. Njupaš koga i što hoćeš, lunjaš kam te volja. Ne jebeš živu silu. I onda, zviz, jedna mala kozmička kataklizmica, i više uopće nisi fora... I kaj bi sad priroda, bog, ili koga već smatramo odgovornim, trebali učiniti? Duboko se sramiti? Lagati da nije bilo tako ili da su dinosauri zapravo univerzalno savršeni, samo ih je netko zajebao? Isfrizirati činjenice? Ma kakvi! Učiniti točno ono što je priroda učinila: ići dalje. Probati s drugačijim životnim oblicima.
Koji smo trenutno mi. Ne svatko od nas pojedinačno, nego mi kao vrsta. Oko 90% pojedinaca na ovome svijetu je čista evolucijska pogreška, zmešancija gena i obrazaca ponašanja koji nisu optimalni u zadanim uvjetima i stoga će postupno nestati. Usprkos činjenici da je takav-i-takav pojedinac nekome baš faca, važan i prevažan... Najveći eugeničar u svemiru je priroda sama.
A nije da se i trenutno vladajuća vrsta ne trudi po tom pitanju: nije to smislio Hitler. Od Mezopotamije naovamo na djelu je etničko čišćenje i istrebljivanje ljudskog viška, procijenjenog kao "smeće" po ovom ili onom kriteriju. Nema ničeg sramotnog u tome, jer kriteriji nisu za sva vremena, pa netko u jednom trenutku odbačen, ako se odvaži, ako pokuša, može skočiti na vrh hijerarhije i onda druge i drugima odmjeravati po svome. I tko zna što će sve još biti i tko će dominirati ovim našim planetom... Čitala sam neki članak (ne znam više izvor) u kojem futurolozi predviđaju da će to biti kiborzi, a na kraju samo strojevi, toliko inteligentni i neuništivi, neranjivi, nebolesni, nepogrešivi, da ljudi više neće vidjeti svrhe svojem postojanju i jednostavno će se svi postrojiti. No, mi tada nećemo biti živi pa to nećemo vidjeti.
Ali, u međuvremenu, tu smo ipak glavni mi, nesavršeni. I sve netolerantniji prema prirodi stvari, tj. pogreškama. Glupo! Zamislite samo dijete koje uči hodati. Je li to moguće naučiti ako nikad ne padneš? Što dijete uči iz pada? Tvrdoću tla; važnost ravnoteže; koordinaciju pokreta. A čak i kad sve to nauči do savršenstva, kad suvereno hoda svijetom na svoje dvije noge, ili jednoj svojoj i jednoj umjetnoj, ili na dvije svoje i dvije štake, uopće nije bitno, i nakon 50, 60, 70 godina savršenog hoda, čovjek još uvijek može pasti. I još uvijek može ustati i nastaviti dalje, možda šepajući, vjerojatno opreznije. Ili ostati ležati i priznati poraz. Ipak, uvijek je bolje ustati, zar ne? Ako ikako možemo.
I kakve sad to ima veze s ovim portalom na kojem pišem?
Veza je to što su ovdje sve glasniji nepogrešivi i bezgrešni, ušančeni u stolce iza monitora kroz koje podrugljivo komentiraju naše uspone i padove, naša batrganja i pogreške, prepuni teoretske mudrosti poput sportskih komentatora, koji bi lipsali da moraju šutnuti loptu.
Veza je i to što su sve glasniji oni koji su možda i izašli na teren, šutnuli tu vražju loptu i onda promašili gol i sad to nikako ne mogu preboljeti; i sad su im svi krivi, od suigrača do publike.
Veza je i to što nije istina da škrtarim s pohvalama, jer su ih mnogi od mene dobili, uz medalju, poljupce i slavlje.
Veza je i to što nitko od nas nema pravo biti sudac osim ako ga je netko imenovao i postavio na tu funkciju. A ne vjerujem da bi to itko dodijelio nekome tko nema blizak i osoban uvid u naš život.
Veza je i to što ovdje osjećam sve više loše vibre, a sve manje radosti. Dobrohotnog, suučesničkog smijeha zbog nespretnih pokušaja gotovo više i nema.
Veza je i to što kuham ručak koji nisam namjeravala kuhati jer ga je trebala skuhati moja majka, trenutno nepokretna zbog neizdržljivih bolova.
Ima veze. Ima još puno veza... Ali nema veze ako ih nitko drugi ne vidi.

Ovo je jedan od onih vrućih. Toliko vrućih da čovjek nema što dodati. Ne samo zato što je sve rečeno nego i zato da se ne opeče... :D

I od opekotina se uči, samo nemreš odmah reći ak su na jeziku ;-)) Idem ručat!

Dobar tek! I ne škrtari s pohvalama kuharici!

a ne bi škodilo ni čuti od nekog tko inače samo šutke čita i cijeni - hvala ti na tekstovima. dobro i zanimljivo pišeš.

Evo, kuharica se pohvaljuje: izvrsna improvizacija! A da se nije probalo, ne bi se ovak fino jelo :-))

Hvala, rosalie! Pohvale su uvijek poticajne.

pohvale i kritike imaju moć... moć da uzdignu ili spuste ego osobe koja ih dobiva. pogledajmo primjer mladog Mozarta koji je bio obožavan otkako je dotakao tipke klavira ili nasuprot njemu nekog mladog probisvjeta koji radi nered u školi a roditelji ga kod kuće grde i tuku... kada se pohvale i kritike djele "po zaslugama" Mozartov ego se uzdigne do razine bogova a mladog probisvjeta demonizira do razne sotone. smatram da logika "po zasluzi" nije dobar kriterij za davanje, ni pohvale ni kritike.

Ma niko nije evolucijska pogreška samo zato što je evolucija retrogradna, a bome i dinosauri još vladaju. Nisu izumrli kako nam često serviraju i kako mi lako konzumiramo servirano. Dinosauri su samo promijenili odijelo, ta promijenila se klima. Promijenili su materijal, a bome i veličinu, pa ga nose kao i mi dudači onako kako nam ga skroje.

Odličan zapis.Ooodličaaan.