timeo danaos et dona ferentis

 

Osjecam u sebi neku plimu bijelu
uvjek kada snjezi ona raste tiho
i sad vidim lipu u zimskom odjelu
pokraj koje sada ne prolazi nitko
 

Ona tako stoji tek u mojoj svijesti
a godine nizu zime i snjegove
koracam alˇnikada se necemo sresti
vremenom mi baceni smo na puteve nove
 

Negdje ispred mene skrivena je sreca
a ljubavna setnja i lik koji si znala
izgubljen je u njeznosti predivnoga cvjeca
sto ulazi u okvir slomljenih ogledala..
 

Prostori daleki ponekad su blizu
u trenutku kada zaustave se sati
dvije umorne mrvice u zivotnom nizu
koje sjecanje na trenutak vrati.
 

Tisine snjegova u dusi nas zebu
pahuljicama snjeznim opet sam te zvao
a rijeci koje na rastanku si redala
procitao sam u komadicu
tvog slomljenog ogledala.
                ..........Franjo