pisati pisma, pričati priče

Ne znam hoćeš li ovo pročitati. Ali znam da pamtiš. Život je literatura kad ga stavimo na papir, ali literatura nikad ne bi bila tako moćna da nam se nije dogodila.
Čudni su putevi spajanja, ponekad nas najviše uzme onaj koji nas najmanje poznaje. No, pošteno je tako: tko nema, daje mu se. Tko ima, neka se otkine od njega.
"Nitko te ne može uzeti više od onog od kojeg ništa nije preostalo." Uspio si. Uzeo si me najviše. A o meni ne znaš ništa, čak ni koju sam knjigu čitala ove noći o kojoj pišem.
Jednog ćeš dana, umjesto mene, rukama obuhvatiti stranice koje će ti, poput kuhinjskog noža, razrezati prste. One kojima si ispitivao moju nutrinu. One kojima si tipkao sms-ove. One koje si lomio kad smo prekidali. Jednog ćeš dana ti čitati knjigu koju pravim od nekog zajedničkog vremena.
A ja? Hoću li tada već ispisivati novu? S tobom ili bez tebe, hoću. To je moj život. Knjiga. Poklanjam ti odlomak kojem si svjedočio. Jer više nisam sigurna jesi li zaslužio više od odlomka.
"Sjedim na rubu kreveta, okrenuta prozoru, čitam. Večer samo što nije ušla u kuću. Tišina, tek poneka ptica zakriješti seleći se s trešnje na trešnju. Ne mislim na tebe. Mislim o onome što čitam. A onda te, odjednom, osjetim na leđima. Dah, sve jači, sve topliji, lijepi mi se na kožu. Ne govorimo ništa, ne okrećem se, ali znam: ti si. Nadnosiš se na mene, i dalje odotraga, puštam knjigu na pod jer ti ruke traže prostor za sebe tamo gdje je još trenutak prije bila knjiga: u mom krilu. I dok i dalje dahćeš na mom vratu, zavlačiš mi ruke u krilo, širiš bedra, počinjem drhtati, noge se razmiču same, kao po nekoj tihoj zapovjedi. Ispituješ me prstima, uvlačiš ih u mene, oblijeva me vrelina, kukovi mi se izvijaju u nekoj opasnoj tišini, sad već znaju što je to što žele, samo to, samo to, samo tebe...
Već vlažne ruke izvlačiš podižući ih na moj trbuh, stavljaš jedan od prstiju u usta, ispituješ okus mene u toj mokrini, a onda mi ulaziš pod majicu, podižeš rub grudnjaka, oslobađaš mi grudi, hvataš ih istovremeno s obje ruke, vrtiš bradavice, dišući sve ubrzanije i vruće. Izvijam glavu, vapim da me čvršće stisneš, tražim te iza svojih leđa, grabim ti vrat, privlačim bliže...a onda osjetim kako me odguravaš prema naprijed, zadižeš mi suknju, usku i nespretnu, ne znam jesam li te ja otkopčala ili si to uspio sam tako brzo učiniti, nemamo vremena skinuti se dokraja, više ni za što nemamo vremena, jedino što je moguće to je nagnuti se još više naprijed, otvoriti se za tebe, uđi, potpuno sam mokra, uđi...!
A onda svijet nestaje u krugovima, pomičem se kružno na jednu pa na drugu stranu, pridržavaš me na sebi, klečimo oboje, ja sam nagnuta licem prema krevetu, ti si poluuspravan, ali držiš me čvrsto, povremeno uspijevajući odgurnuti me skoro do samogruba sebe, a onda me, u posljednji trenutak, vratiti...Još jednom, pa opet, pa opet, čim uđeš u mene vrijeme nestane, kao da sam izbačena u svemir i onda, napokon, nakon tko zna koliko krugova,koliko vremena, koliko pokreta, preplavljuje me val unutarnjih vrtloga, ti si kamen bačen u moju vodu i vrtlozi se šire, kako kamen tone sve dublje, do dna mene. Napokon, vraćam se, gledam te, pomažeš mi da se okrenem, prebacuješ mi noge, pružam se na leđa, cijelo to vrijeme i dalje smo spojeni, polako senaslanjaš na desno koljeno, štitiš me od vlastite težine, a onda ti se na licu pojavljuje bol, neobičan bol užitka i to lice gubi svoj poznati osmijeh postajući tvoje pravo lice, ono lice po kojem te pamtim...Izvlačiš ga iz mene, izvlačiš se iz mene, pogađa me bijela vrućina tvoga tijela, shvaćam da mi se tek tada prepuštaš, daješ se koži moga trbuha i jedva odolijevam da kažiprstom nepokupim nešto od te tvoje bjeline, kao pekmez kapnuo sa žlice i poližem ga onako slasno, mljackajući pritom. Ali, ne činim to, kao da se bojim da te onda više nikad neću moći izbaciti iz svoje utrobe...
Pridižeš se pa onda lijegaš na krevet s moje desne strane, ne ustajem, ne brišem se, puštam da se zalijepi jedan dio tebe na jedan dio mene, osuši kao pečat na koži. Dišem tiho iza tvojih leđa, noć je odavno ušla u sobu, a s njom i ti, a s tobom -mir. Nakon svega - čisti mir.
Prebacujem desnu ruku preko donjeg dijela tvojih leđa i tonući u san prepoznajem misao: knjiga je ostala na podu! Ruka prema knjizi ili prema tebi?
Ne pitaj što sam izabrala. Ne pitaj ništa. Samo spavaj. Laku noć."

Muke ti ježeve, to će bit knjiga o jebačini?!

Da. Ako zanemariš sve drugo u njoj:)
No, sad ti meni reci, jel' to na Iskrici tražiš "nekog za avanturu" - radi poduke iz glasovira?

:-)).

Nije bilo ponuđene opcije "prodajem pekmez od smokava":-)))
UUh ovo kako te poliza i ti njega, narajca san se za poludit!
dobra stara, dooooobra, ko bi reka?:-)

Hi,
lijepa sexy prica kakve muskarci ne znaju pisati ni pricati...

Molio bih te nemoj stati...