ravnica duše...

Poslije kraja dolazi uvijek novi početakSve teže čitam te priče o izobličenim naličjima života kojim nickovi na iskrici žive. I znaš, večeras sam malo gledao nickove, tj. pažljivo čitao što pišu, i upitao se; tko su ti ljudi? Kakve sve sudbine nose u sebi? Nose li u sebi ljepotu, ili  čežnju za ljepotom? Nose li u sebi prazninu, ili samo strah od praznine? A ako sam sa njima, tko sam onda ja? I shvatim… svi imamo jednu odvratnu, neizbrisivu zajedničku crtu! Svi vibriramo na oštrom rubu! I mislimo kako to znamo i da nećemo poskliznuti. Danas sam razgovarao sa jednom ženom, pogađaš…, upoznao sam ju ovdje. Dok smo razgovarali… imao sam osjećaj kao da će joj se u svakom trenutku glas slomiti. Sjetio sam se toga večeras i konačno sebe upitao, da li se i moj glas slama dok nijeme riječi odjekuju ovim ispraznim, nesuvislim prostorima

nabij si taj novi početak....

Čuj, jasamcentarsvijeta, još samo da kažeš, sprijeda ili straga?

Bajo, iza kraja uvijek slijedi novi početak. Samo ne odmah. Ponekad najprije malo moraš statirati. I ne daj ovome mjestu da te proguta :)

ranjivost slama glas.Tko bi to priznao?Pred nepoznatim, skriven iza ekrana ili žice sve se može. zato nije isprazno :)

Vidim, vidim Rujankice, Moram staviti ljubav na čekanje, pa čak i srcu narediti da se smiri, da i ono malo pričeka, jer jednom će i ljubav opet doći, pa taman da je i iz daleka;-)))