U stvarnosti, realnost je puno drugačija....

Kada bi isao definirati onako, nekom znanstvenom terminologijom, tada bi zvijezda bila...nebesko tijelo koje se sastoji od velikih kolicina
plina,najvecim dijelom od vodika.Zvijezda koja je toliko opjevana,i opisana,koja mnogim pricama i svemu lijepom daje jedan poseban ...sjaj..je vise od samo toga opisanoga.Ona je prva stvar koju vidi dvoje zaljubljenih, kada pogledaju u nebo , drzeci se za ruke..u nekoj romanticnoj noci.Ironicno, ta bozanska pojava u krebi krije pravi pakao.U središtu zvijezde je jezgra, u kojoj se odvijaju termonuklearne reakcije koje stvaraju toplinu i svijetlost,bez kojih nebi bilo nicega zivoga,barem koliko nase spoznaje o zivotu govore.Za stabilnost zvijezde bitne su dvije suprotstavljene sile..a to su reakcije u jezgri i sila koja djeluje u suprotnom smjeru,gravitacija.Reakcije u jezgri teze da odbace slojeve zvijezde u vanjski prostor, a gravitacija
pak nastoji sve sabiti na sto je moguci manji volumen.Kada su te sile u ravnotezi, zvijezda je stabilna.Ako gravitacija nadvlada , tada ce ona sabiti materiju preostale jezgre do bijelih patuljaka, ili neutronskih zvijezdi.Iznad odredene kriticne granice, to sazimanje ide do crnih jama,koje su najkompleksnija pojava u nama poznatom svemiru.
I ne samo to, ona materija , oni isti atomi koji grade zvijezdu...grade i nas. To svijetlo i energija bivaju, pohranjeni u kemijskim vezama
ugljikohidrata sto ga stvaraju biljke, a mi konzumiramo te ugljikohidate da nam daju energiju. Uistinu....mi jesmo doslovce djeca zvijezda, mi
jesmo zvijezde...dio njih unosimo u sebe, one nas grade...one nas hrane.

http://www.youtube.com/watch?v=KJ61D1xIUQw&feature=related

Kad gledamo u zvijezde, znači gledamo u pakao. A ipak je ta skupina paklenih zvijezda tako lijepo gledati i misliti o njima.

mozda ustvari..gledamo u dijelove nas samih...

Vidimo ono što želimo vidjeti.

sviđami se luminozitet autora ovog teksta, zbog kojeg se i sama osjećam zvijezdom:)

ako se tako osjecas..onda ti je gore mjesto medu zvijezdama..:)

podsjetio si me na Preradovićev stih,...a ti idi nek te moji uzdisaji k nebu dignu, tamo zvijezdom budi.....tamo neće dostignut te ljudi :))

Bemti, i mislio sam si... da me okružuju zvijezde, u šumarku, tamo gdje ptice se gnjezde.

bojim se da jednoga..ljudi ce svugdje dosegnuti...

Black_Dragon: hoće,..

i nece biti intime...niti skrovitoga mjesta...za ljubav.:))