Ručkić krčkić

Kad se zaljubimo čini nam se da smo dobili više nego što smo se usuđivali nadati, da osoba/mjesto/aktivnost koja nas obuzima uvelike premašuje naša očekivanja... I zato radosno očekujemo svaki novi susret, svaku novu pojedinost, jer sad već nešto očekujemo: nešto dobro; čak i bolje od onoga što nas je isprva tako lijepo iznenadilo.
(Usputno retoričko pitanjce: jesu li ljudi niskih očekivanja zaljubljiviji?)
Zaljubljenost se može održati mjesecima, pa i do tri godine, na dva sastojka: mišungu hormona koje pobuđuje i pozitivnoj sprezi sa spomenutim iskustvima. Ali, onda neizbježno splašnjava: ne samo zato jer se ovisnički hormoni povlače, a nastupa oksiticin, hormon trajnog povezivanja, nego i zato jer niš ne može stalno biti uzbudljivo jednostavno zato jer se naviknemo i jer bismo sad ili više, ili jače, ili drugačije. I zato jer su nam dokuferile ružičaste naočale.
Eh, to je trenutak kad treba odlučiti: brak ili ne?
Tako sam i ja došla na Iskricu sasvim niskih očekivanja, da se razonodim u razdoblju između sve rjeđih obaveza na poslu i odlaska na more, ali gle čuda, baš mi je bilo lijepo! Pa pomislih, OK, ljeto na Iskrici, zašto ne? A ispalo je i jesen, i zima... A onda prva kriza.
Reality Bites. Tako se zove jedan film, Stvarnost boli, mislim da su ga tako preveli. Prvi realni uvid u stanje stvari. Prvo uočavanje manje privlačnih svojstava osobe/mjesta/aktivnosti koja nas inače oduševljava. Odbaciti ili prihvatiti?
Prvo sam odbacila, onda sam promislila pa sam prihvatila. Ipak je ovdje puno više dobroga nego lošeg i zašto bih mjerila osobu/mjesto/aktivnost po manama, zašto ne po vrlinama?
(Usputni ne samo moj zaključak: manje kritični ljudi su sretniji u ljubavi.)
Eh, to je trenutak kad veza postaje ozbiljna. Malo je manje iluzija, malo više prihvaćanja i usklađivanja... I opet nam je lijepo. Učimo kako se nositi s međusobnim razilaženjima; kako previdjeti niz inače iritantnih sitnica, sve dok ne nabildamo otpornost na njih...
Ali, onda slijede iskušenja: netko novi, nešto novo. Srh strasti u neočekivanom očijukanju, tjeskobno pitanje: je li baš OVO najbolje? Što još ima?
I onda opet kriza, opet malo hlađenja... Ali, novo, koliko god samo po sebi dobro, nema sreće: MI već imamo očekivanja; MI se više ne možemo iznenaditi jer očekujemo točno određena iznenađenja, pa onda još pride nešto više/bolje/drugačije od njih.
(Usputno zapažanje: zbilja se ne isplati biti prva nakon nečijeg raskida ozbiljne veze.)
Tako sam i ja očijukala s raznoraznim drugim blogosferama i društvenim mrežama i uvijek se vraćala prvoj ljubavi, Iskrici, ne zato jer su ove razočarale, nego zato jer su razlike bile neznatne; nedovoljne da me oduševe, onako kako je uspjelo Iskrici, možda samo zato jer je bila prva.
A svaki put kad bih se vratila potiho bih uzdahnula i pomislila, prije je bilo bolje. Ne DRUGAČIJE, bolje. Jer, drugačije nije bilo: pregledala sam ja zapise sve do prve stranice, uvijek ista stvar: nekoliko krasnih ljudi, nekoliko gnjavatora i bezlična masa između. Kao i svugdje.
JA sam bila drugačija: naivnija, otvorenija, nepoznata i samoj sebi u okolnostima internetskog druženja. Pisala sam vam sa strašću i sa strašću vas čitala i strastveno učila... Jesam. Doista jesam.
A onda se naučiš (u značenju navikneš). I zaruke već zbilja dugo traju i ako se sad nešto ne odluči, potrajat će zauvijek, taj frustrirajući međustatus.
Sad više nisu toliko važni hormoni, potrebe, nagoni, nego razum: je li (mi) ovdje dovoljno dobro? Treba li naručiti svadbenu tortu ili nasapunati prst da skinem prsten? Prošle su već dvije i pol godine...

citat - njag njag njag - zatvoren citat. ti znaš zašto si tote u zarukama takvima kakvima jesu a znam i ja (barem tako mislim) e i vako "kritičarko jedna manje sretna". vid zet ono što sreće daje a ostalo puščat nek s drugi usreći. svakom svoje a meni moje

Pilipe, citat dobar, zaključak dobar, ali djelomičan: ni zaruke ni brak nisu JEDINI izbori - uvijek su moguće i druge, drugačije strasti :-))

Dobar blog. Literaran. Sviđa mi se.

mono je odavno prešlo u stereo a sada je u poli jel gamija il gejmija

Hvala, osobo zanimljivog dugačkog nicka - mi se još ne poznajemo? Ili se znamo iz nekog drugog izdanja?

dobar dan, odličan blog....strastven....prekrasan...poput tebe....

Pa gle, Pilipe, nemreš biti zaručen i nejeben kako god okreneš... A u braku je sve moguće, brak je ono što se dogovorite da će biti. Ipak, izbora uvijek ima, koliko god nam se činilo jednostavnijim misliti da nema. I svaki izbor dokida neki drugi... Valjda zato Hrvati ne vole izbore, a kad biraju, biraju stalno jedno te isto bez obzira na nazivlje.

Pogledao profil, ne znamo se. Ako ništa drugo, zapamtio bih FF, kolege uvijek imaju zasebnu klasifikaciju sjećanja. :)

Ja svakih par godina recikliram zlato.Dosadi mi...skupim sve kaj nisam nosila barem godinu dana i odem kod Dodića po nekaj novo.Proljetos je vjenčani prsten zamalo "pao" na vagu za fora naušnice.Ali nije.Ne zato kaj meni nešto znači...nego mi palo na pamet da će jednog dana možda biti važan mojim klincima.Možda.

Tako da nakon rastave očekujem zbirku "Iskrica"...u najmanju ruku;)

A naušnice sam dobila vaganjem manžeta od bijelog zlata koje sam mu davno kupila.Slučajno su ostale u mojoj kutiji za nakit.Bilo je...dooobrooo:)))

Isprike, morala sam malo po kuhinji...

Sadiopetkrokikroket, i ja sam pogledala tvoj profil, tako da se slažem sa zaključkom: prepoznali bismo se; prepoznajemo se :-))

Nicci, ja se zlatom više uopće ne zamaram, odem lijepo u DM ili Millenium i za sto kuna donesem doma pola kile pleha, plastike, konca i drveta koji me vesele isto koliko i neka zlatna uresnica. Pa i više, s obzirom na minimalni trošak a maksimalnu relaksiranost glede nošenja i eventualnog gubitka.

Nego, veliš "nakon rastave" - dakle, biraš brak? S ograničenim rokom uporabe?

Draga...ti si u braku:)

Slobodnom, doduše, ali prilično stabilnom.

Jesemti, pa kak mi se to omaknulo?! Ufff, rasprava slijedi na pun želudac ;-))

Baj!