FACTS OF LIFE ON THE BEACH

I to je dovraga,to? Tako, smrt iz čista mira. Na Iskricu sam počela dolaziti prije 7 godina na dan kad sam po prvi put doselila u Zagreb. I ostala sama u podstanarskom stanu.Bilo je ispočetka uzbudljivo, bilo je,eh,mladalački. Dolazila sam tu između prekida,u momentima dosade,u momentima kad sam željela malo društva iz sigurnosti mog dnevnog boravka. Bilo je često dosadno, uvijek isto i pisanja i kave a ipak, nasmijem se kad se sjetim tih susreta. Dolazili su tu zafrkanti,neobavezni znatiželjnici, ljudi bez 20 knviška u džepu dokoni na radnom mjestu.domaćice koje su frustrirane monotonijom preko ručka znale tu i tamo zatipkati, samo da pace pogled što ima s druge strane ograde. Pisala sam blogove koji su se malobrojnima sviđali. Upoznala sam tu,nevjerojatno ali ipak, i jednu davno bivšu ljubav. I sad je to sve izgubljeno. Taj pristup neobaveznoj masi iz koje nikad ne znaš tko će izroniti. Jer,tko plaća čvenk stranice? Ljudi sa jakom i dobro definiranom namjerom.Očajne usidjelice i stari momci s čijim karakterom nitko od krvi i mesa nije uspio živjeti. Okorjeli preljubnici sa slabim resursima. Ljudi s zbilja ozbiljnim problemima u odnosima.
Uglavnom, slava joj. Ne mogu vjerovati da su ubili i taj kutić slobodnog internetskog prostora i kulture. I stvorili još jednu bezličnu pay-per-wiew čvenk stranicu kakvih ima na tone..

budete se navikli nekak već...

bormeš ne..ja nemam namjeru nikome plaćat da bih razgovarala s ljudima..jednom u 3 mj ili svaki dan,kako već imam inspiraciju.

ja sam tu upoznala dvije bivše ljubavi. jednog vidim večeras. javim mu se. ne zna da sam ja. teška narav s kojom nitko neće moći. drugi drag, mutav, emotivno sj....., stroj. i hoće me i neće, nešto nedefinirano. ništa od njega. ovaj tekst sam mogla gotovo istim riječima ispisati.