PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

...se osjećam kao pod staklenim zvonom.
Vidim svijet oko sebe, ali ga ne dodirujem....
Kao da nigdje ni nikome ne pripadam....

sigruno si sama tako odabrala...
izadji van..zivot je lijep:-)

Da, rastrgana između dva svijeta, možda trebam odabrati treći.
Ponekad je teško sebi naći mjesto. Kao kad dođeš negdje i nema više mjesta,
samo te svi sažaljivo pogledaju sretni što se to njima ne događa i potpuno ravnodušni što ćeš ti.
A ti moraš odlučiti hoćeš li se progurati, sam izboriti za svoje mjesto ili okrenuti leđa, odustati i otići.
Nekad sam pisala o tome kako vjerujem da za svakog ima mjesta...

pogledaj,samo trenutak žalosti,ma ti sve možeš,pretvoriti srce u zlato.,pozdravček od srca

Uh, valjda...da,idem van dok je još sunce...
hvala u svakom slučaju :)

ne pripadaš. to je činjenica. rijetko nam dođe jasan uvid u nju.
čudno je i malo strano takvo stanje, ali je istina i ma kako se činilo neobično, primi dobrobiti
i od toga.

Nekad je prokleto teško i zahtijeva silan trud biti sa samim sobom.
Zato vam hvala uvijek na podršci, a nadam se da je i ja znam onda poslati dalje
kome treba, dok ne dopre do svakog....

takav je dan..jedan od onih maglovitih, i s vanjske i s unutarnje strane. a čim si svjesna činjenice da može i treba biti drugačije, korak si bliže..ili dalje...ovisno s koje si strane ;-)

i meni dođe to stakleno zvono ponekad :)), ali onda se sjetim da ima makar jedna osoba na svijetu koja me voli beskrajno....