Crvena ruža.. samo cvijet i ništa više (tko ima prijatelje kao ja - što će mu neprijatelji?)

Svi smo učenici ove virtualne škole, ovdje učimo poniznost, jer sve ono što napišemo - podliježe kritici i moramo naučiti kritiku podnijeti i kroz kritiku dalje učiti.


Na dlanu virtualnog vremena vrijeme ne teče, ono se ne događa ustaljenim redosljedom, već dokazuje nepostojanje linearnog protoka podataka u svjesnosti i na internetu. Pritiskom na tastaturu postajemo brži od brzine svjetlosti, svladavamo binarne kodove i pretvaramo ih u milje toneći u beskraje ovog binarnog kaosa punog oluja, uragana, tornada i bonaca.



Tek kad osjetimo postojanje u osobnom aspektu, u mreži uma, u stanju smo nekim zamišljenim zvjezdanim slovima naše duše ostaviti trag u ovoj ogromnoj državi sunca. Ponekad prosipamo bisere, nekad su to dragulji, češće tek kristali iznikli na svjetlosnoj planini našeg spoznaje. Ponekad uspoređujem dopisivanje na ovim stranicama sa krabuljnim plesom u stvarnom životu. Vrijeme karnevala je nazvano petim godišnjim dobom, vremenom kad se iza maske izgovori puno više, nego u direktnom susretu.



Avatar je naša maska, slika lica kojem smo darovali ime nicka. Lutajući virtualom često razmišljam o avatarima i pokušavam si zamisliti tko se u stvarnosti krije iza te slike, kakvu boju očiju ima, kakvu boju glasa, koji parfem koristi, kakav mu je stisak ruke.

S maskom na licu su mnogi hrabriji, odlučniji, nježniji, smireniji. Krinka ponekad krije tugu, bol, a često nesigurnost. Vršcima prstiju mi izlijevamo svoju srž, kapljice svoje krvi pred plešuće maske i onda smo sretni, tužni, nesretni, uvrijeđeni komentarima što se redaju ispod našeg „umovanja“.

To je virtualna stvarnost, jer odlukom da dođemo u ovu arenu i postanemo sudionici virtualnog vremena, moramo biti spremni na različitosti, neslaganja, nerazumjevanja, ismijavanja, podvale, krađe.

Postoje mnoge virtualne postaje na križnom putu na koji nismo osuđeni, već smo ga sami odabrali, postoji blogosfera, portali, forumi na kojima se nickovi međusobno upoznajvaju, druže, podržavaju, sukobljavaju, napadaju i jedni drugima ne opraštaju ili opraštaju.

Često se pišu zdravice, slave se rođendani, vjenčanja, poslovni uspjesi, često se sudjeluje u tuđoj boli, daruju se stihovi suosjećanja, dijele savjeti, pišu manifesti, molbe za razumjevanje.

Ponekad blješte šampanjske čaše, lepršaju anđeli i vile, otvaraju se latice virtualnog cvijeća, iskre zvjezdice na virtualnom nebu, prosipaju se vatrometi dobrih želja.

Divan je ovaj izmišljeni svijet, u njemu ispijamo nektar svi iz jedne čaše, u njemu ne postoji pravo minsko polje, njime nisu razbacane ručne bombe, ni jedna virtualna ruka ne drži ubojiti mač, ni jedna duša ne mora nositi križ na kojem će na kraju biti razapeta. Tu i tamo neki nick prospe malo misaonog otrova, ispiše riječi slovima zla, ali to nije spomena vrijedno, jer takve duše se svojim otrovom hrane i svojim „svjetićima“ se od sebe samih brane.

Svi smo učenici ove virtualne škole, ovdje učimo poniznost, jer sve ono što napišemo - podliježe kritici i moramo naučiti kritiku podnijeti i kroz kritiku dalje učiti. Bez toga nema pomaka u našoj svijesti, a ovo je naša virtualna kuća u ćemo sresti drage, nježne, okrutne i zločeste goste i moramo pokušati sa svakim gostom pronaći zajednički jezik.

U pješčanim olujama virtualne svijesti sazrijevamo, odrastamo i stižemo do osjećajne oaze u kojoj misli srodnih duša naše osjećaje maze. Tu, na strunama internetske svijesti, upoznajemo i sami sebe, otkrivamo i svoja zamaskirana lica, ona lica koja smo sakrili u dubinu Freudeove sante leda i svjesno ili nesvjesno zaboravili.

Neki pišu o duplićima /“klonovima“/, boje ih se jer ne osjećaju sva svoja "Ja" i tako nesigurni tvrde da su postojani kao klisurine na obroncima velikog univerzuma.

To je navjeća laž kojom sami sebe hrane.

Podvojena ličnost je dijagnoza u psihijatriji i u sebi sadrži druge konotacije, a stajati iza svog nicka i drugom nicku dodjeliti takvu dijagnozu je u krajnjoj liniji dokaz neznanja i erupcije bijesa i nemoći, erupcije onog duplića kojeg nick krije iza maske kojom se predstavlja (ljudi nikad nisu onakvi kakvima se predstavljaju).

Nick se može virtualno zgaziti, linčovati, može ga se virtualno ubiti, banirati, ali to virtualno ubojstvo ne ostavlja tragove na jednoj izgrađenoj osobnosti, stvarno biće je paušalinim osudama i nestručnim dijagnozama teško uništiti.

Gdje su ostala imena kojima smo kršteni, što znače otisci prstiju, dupli helix, zrcaljenje irisa, boja glas, stisak ruke?

Ostala su u moći sadašnjeg trenutka, u rijeci vremena, u realnom svijetu gdje se svojim misaono-osjetilno-osjećajnim univerzumom, svojim licem, svojom dušom i svojim srcem zrcalimo. U virtualnom svijetu ostajemo samo izričaj koji se nekima sviđa, a nekim ne sviđa.

interesantno je slušati zvuk vlaka u daljini, a pri tom razlikujemo je li vlak u dolasku ili odlasku, a ne vidimo ga. kojeg je to tipa iskustvo?

• Glumac nikad ne vidi u ogledalu svoje lice, nego svoju masku.

da slazem se,a zar ima uopce jos koji primjer normalnog imena, moj nick se povezuje sa sexom
a ja zapravo bjezim iz svijeta u kojem se vise nista ne postuje, pa da barem zauvijek izgubim emocije
koje mi samo smetaju, emocionalno ,intelektualno, svugdje