Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Zagrljajem svjetlosti i tmine, duša i sjena rođene iz pjeska i pjene,
zagrljene u kotaču vječnosti, vrtlogom suprotnosti kroče kroz san
rijekom vremena, valovima beskraja uronjene u mjesečeve mjene
silom promjenjivosti grle dvojnost rađajući sretan kozmički dan.

Sveta krv duše i materije, zagrljajem vječne budnosti, o ljubavi sniva,
sjedinjuje valove, lepršave strune vrtnjom iskre kristal srcu vrijedan,
brzinom svjetlosti se energija zlatne spirale u vreteno vremena slijeva
postaje vrulja iskrećih kapljica, treptaj oka, san ljubavi nikad žedan.

Kad u beskraju meteor zaiskri, svjetlu svjetlosti rođenja ravan nije,
iskri djelić umrle planete i vatrom svojom tek prolazni bljesak rađa,
svevremenog svemira beskraj se tada zvjezdanim prahom nasmije
zagrljajem vječnosti se sukoba dalekih svijetova zauvijek oslobađa.

U dušokrugu svemira, u titrajima neba su duša i sjena uvijek snene,
plešu tango ritmom svemirskoga bila, lebde tlom kozmičke dvorane
u nutrini zlaćanog vretena se sjedinjuju bitnosti dvojnošću odvojene
u osjećajnim slikama se zrcali komplementarnost kojom su sjedinjene.

(ovu prekrasnu pjesmu je napisala moja prijateljica)