Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Jedna jedina riječ zrcali u sebi život, ljubav sreću, tugu, radost, prijatelja, zanos, žudnju, čežnju. Jednom riječi otkrivamo, gledamo, čujemo, njome volimo ili mrzimo, u njoj susrećemo sebe i cijeli svijet.

Postoje riječi čije značenje ne razumijemo, riječi s kojima se ne služimo, riječi koje se jedna drugoj suprostavljaju, koje se međusobno pobijaju, rečenica postaje nerazumljiva iako je izrasla iz pokušaja da njome razjasnimo bitnost same riječi i nebitnost njenog zrcaljenja u rečenici.

Služeći se riječima koje se međusobno pobijaju mi uranjamo u iluzije svojega uma i pokušavamo to nedodirljivo u nama pretvoriti u izričaj koji je opet drugim umovima nedostupan. Rado se igram riječima kao dijete staklenim kuglicama, slažem ih u paragrafe uma i izvlačim nasumice jednu po jednu i pokušavam iz njih izvući smisao i poredati ih kao beživotne olovne vojnike u rečenicu kojoj izlazim na bojno polje svijesti i ponekada kao vitez tužnog lica jurišam na vjetrenjače tuđe spoznaje.

U jednoj riječi se često ugnjezdi nebitnost neopohodne bitnosti izričaja, u njoj se zrcali bitna nebitnost svjetlosnog zagrljaja, u njoj se ogleda bitna bitnost ili nebitna nebitnost nekog doživljaja. Što li se u jednoj jedinoj riječi krije, simbol, znak, signal, uzavrelost misaonog vrela, nježnost osjećajnog izvora, istinitost osjetilne ponornice koja se prelijeva u spoznajni slap u kojem jedna jedina riječ postaje najznačajnija kap.

To je recimo rečenica kojom samoj sebi pokušavam dokazati da se drevna mudrost "contraria sund complementa" može primjeniti i u misaonom izričaju, da je moguće sjediniti gramatički nesjedinjivo u razumljivu sintaksu. Učili su me da pri zbrajanju i oduzimanju ne mogu mješati kruške i jabuke, ali na drvu misaone spoznaje rastu plodovi koji svoim okusom, svojim oblikom, svojom nježnošću ili svojom snagom odaju slabost ili silu riječi kojom smo im darovali ime, riječi prema kojoj ih u napisanom štivu, u izgovorenom stihu, izrečenoj misli razlikujemo.

Što za drugoga znače riječi iznjedrene iz moje mašte, složenice koje u sebi sjedinjuju dva različita pojma, riječi koje zrcale zgrljaj duše i materije, kao na primjer nanograd, dušosvijet, srećonaut? Bitnost i nebitnost pojmova, onih riječi kojima se služimo da objasnimo, da dotaknemo, da označimo nebitnost bitnosti duševnih stanja, sreću, nesreću, tugu, ljubav, potištenost, veslost, radost, energiju osjećanja osjećaja.

Koju riječ duša vrednuje, koju uistinu razumije, s kojom se sljubljuje u kojoj se uistinu ogleda, kojom se zrcali u rijeci vremena? Kada riječ postaje pitanje, a kada odgovor, kojom bojom je bojimo kada se njom služimo, kojim mirisom je grlimo kada s njom zavodimo, koje zvukove je darujemo kada njom osvajamo, koje začine joj dodajemo kada njome napadamo, a koje kada se njome branimo?

Riječ satkana od kristalnih slova iznjedrenih sa izvora ljubavne energije blješti kao Kohinor u poeziji snova, riječ ispisana zvjezdanim slovima uma postaje dragulj u riznici svijesti, riječ nacrtana srcopisom postaje dio himne živjenom životu, riječ skicirana dušopisom je nekada impertiv, nekada želja, često žudnja, molba ili zahvala. Kako duša spoznaje riječ LJUBAV, kako prepoznaje njenu pravu snagu, kako je vrednuje, kada je se boji, kada o njoj sniva, kada je odbacuje, kada je u svoje tkivo upisuje?

(ovo je napisala moja prijateljica)

OBRISALI TI BLOG,HA:€)

ne, nisu

nice!

tnx :) nije moje, napisala je moja prijateljica :)

nema veze...sve su lijepe!!!

da, prekrasne su :)

... hmmmmmmmmm ... Ja bih samo rekao: teško je pojmove vrlo blizu beskonačnosti, opisivati "konačnim" simbolima kao što su "slova". Kombinacijom slova nastaju riječi, koje, koliko god dobro posložene, teško mogu uhvatiti "bit" nečeg znanstveno nemjerljivog (kao duša, ljubav, snovi itd). Možda znanstvenici i uspiju jednom, ali sumnjam hehehe

Paul Sartre i njegov biografski roman "RIJEČI" dokazuje da je riječ zrcaljenje osjećanja osjećaja :)