Ručkić krčkić

Prvo o onom s Vesnom: Vesna Parun je imala zanimanje. Bila je književnica, članica udruga hrvatskih književnika, kojima je uredno uplaćivala doprinose i putem kojih je stekla pravo na zdravstveno osiguranje i mirovinu.

Koji su mizerni. Zato jer hrvatsko društvo ne cijeni djelatnost kojom se bavila pa joj dodjeljuje mizernu porciju budžetskih sredstava. Licemjerno je sad prozivati po blogu tko ju je posjetio ili nije, tko joj je pomogao ili nije, jer Vesna Parun NIJE bila prosjakinja ili osoba koja nije ništa stekla za života. Stekla je koliko je mogla, a u ovom društvu je to - MIZERIJA. Ponižavajuće je i sramotno odnositi se prema nekome tko je cijelog života radio, i to vrhunski, isto kao prema nekome tko ne radi ili nije radio ništa, što zbog lijenosti, što zbog nesposobnosti, opravdane ili ne.

Podjednako je to licemjerno kao i udijeliti prosjaku kunu-dvije da bismo se osjećali velikodušnima, a istovremeno ne izlaziti na izbore ili glasati bez informacija, uvida i promišljanja. Licemjerno je omalovažavati kulturu na svakom koraku - od izbora dječijih igračaka i knjiga (koje je Vesna također pisala) do izbora TV programa koji će se vrtjeti u dnevnom boravku - a onda se zgražavati što vrhunska hrvatska književnica umire u bijedi. Tko joj je kriv što nije na vrijeme uslikala sise! Ili ganjala loptu. Zar ne?

Podsjeća me to na priču iz mojeg susjedstva, u kojem jedna gospođa vodi kampanju da hranimo neku macu iz podruma. NEĆU. Ako treba spasiti mačku, onda se mačku uzme k sebi i brine se o njoj skroz naskroz, po svim pitanjima, ili odvede u sklonište za napuštene životinje. A dobaciti maci-podrumašici poneki zalogaj znači pripitomiti životinju koja će stradati najvjerojatnije upravo zbog te pitomosti, a ako ne zbog nje, onda od neke mačje bolesti, jer je, naravno, niti jedan od dušebrižnika neće odvesti na cijepljenje. Ne, to se ne radi za dobrobit mačke, nego za zaglađivanje vlastitog ega.

Prava rješenja uvijek prvo nastaju u glavi. A realiziraju se sustavno. Kroz sustav, ako ide, ili mijenjanjem sustava kad ne ide drugačije. Za to je potrebna kritična masa glava, poželjno s obilnom i aktivnom sivom tvari. Inače... uzalud nam trud, svirači. Čisto licemjerje!

Slažem se. jedno su ovi svakodnevni, kratkoročni, trenutni sustavi kojima društvo vrednuje osobe i daje im važnost, a drugi oni povijesni... Mnoge stvari u svome životu je Vesna Parun sama izabrala, iz ovog ili onog razloga. Sreo sam je nekoliko puta, sjedio s njom na kavi i razgovarao... Imala je svoj sustav vrijednosti i živjela je po njemu. Da nije, ne bi ni bila Vesna Parun...

bravo vega

Svoj komentar ostavila sam malo niže. Baš me raspizidla.

Vega, tekst ti je odličan!

Ponekad tako sve više nam bude jasnije koliko su danas kriteriji vrijednosti narušeni, iskvareni...Veličine i vrijednosti ljudi se ne mjeri istim aršinom..., a jasno je da tada i mizerije mogu postati važni dok prave vrijednosti bivaju zanemarene... Iskreno rečeno, žao mi je sudbine Vesne Parun, iako je svoj život živjela na svoj način..., mnogima je darivala ljepotu svoje mašte.

ta poznato je da rvati o božiću počnu osjećat...sućut! po tome sudim da i božić samo što nije...al tvoja priča potpuno je na mjestu...kao i tolike prije. sjećam se tolikih...vesni! al i onih drugih bez imena...kad bi se svatko od nas pitao što može učiniti...da udomi mačku...e vala bi i moj pas imao...družicu!