Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na obroncima sna i jave, kada se na obzoru svjesti nazire novo svitanje
svjetlosnom dimenzijom lijepih snoviđenja se duša i tijelo nježnošću grle
uranjaju u istinu dvojnosti, u zagrljaj suprotnosti spremni na novo lutanje
i tako zagrljeni ka izvoru sreće, ljubavi i života u naručje bezvremena hrle.

Na granici noći i dana leprša svilena koprena, treprava, nestvarna međa,
beskrajna nebeska poljana kojom svjetlom dotaknuti niću nebeski cvjetovi,
a zagrljaj svjetlosti i sjena se utaplja u dubinu duše, u dan iza očnih vjeđa,
u bespuću vječno snenog pogleda se rađaju uvijek novi ljubavni svjetovi.

Kristalna zdanja satkana od svjetla i sjena oceanom svijesti plove
šutljivi učitelji svojom tišinom pričaju spoznaji sve odsanjane priče,
uranjaju u dubine sanjajuće duše i zlatnom iskre nove, ljepše snove
nježnim spiralnim dodirom bude snena srca da osjete zoru kad sviće.

Srce još sneno otvara svoja vrata svjetlosnom zagrljaju svjetova
promatra osmjehe na obzoru dana, prepoznaje svoje duše lica,
poglede satkane od boje snova i mirisa latica nebeskih cvjetova
uzdrhatle treptaje želja, žudnji i sanja tek probuđenih žar ptica.

(napisala: Dijana)