...

Ovako je bilo

Prošlog čevrtka sam se otišla ošišati.
Do daske.
Kao dječak.
Frizerka se zabezeknula. Potom se uživila i raščistila mi džunglu s glave.
Sve bolje vidim od kad mi kosa ne visi na očima.
Drugi će korak biti izbaciti iz ormara veći dio odjeće.
Idem do Kvatrića da vidim što se nudi, od majica, cipela i cipelica..i svega nečeg drukčijeg.
Tako smo se optimistične, frizerka i ja , pozdravile.
Ja čista petica, uletim u peticu s novim ciljem.
Eto sad će sve biti drukčije.

Već u tramvaju mi se pripišalo, a vjerojatno i prije, samo se nije na to stiglo misliti.
Kad gledaš preoblikovanje "looka" ko će na mjehur mislit!

Cupkam u tramvaju, pa premišljam gdje ću..ma ne da mi se u birceve..
Spazim već prije stanice gdje silazim natpis: javni wc.
To su valjda oni gradski, besplatni, pomislim, i požurim prema!

Sad je mistika.

Stepenice, naravno, vode dolje.
Uđeš u podzemnu garažu. Piše, zadržavanje opasno po život.
Lijevo, garažni službenik. Desno, nepregledni tamni prostor, pun zavijutaka, labirint, kažem vam.
Kako ovdje, jebenmu, može biti javni wc?!

Ošišana okruglica zbunjeno se okreće, službenik se smijulji..je, je..tamo pa tamo, pa tamo..
No! Za strelicom!

Za strelicom.
Do otvorenih sivih čeličnih vrata. Po mračnoj podzemnoj garaži,
opasnoj po život.

Ulazim u sivo područje, siva svjetlost, bjelkasti mučaljivi zidovi što zatvaraju
zatvorenost do tjeskobe, pa zaboraviš na pritisak u mjehuru.

Gdje da izliješ pritisak iz grudnog koša koji te guši kad u tom zatvoru ugledaš
malu ženu
crnokosu
crnooku

Ženu.

"Vi t u! radite!" uzviknem dok me gledaju tople okrugle crne oči.
Divno se nasmije..

Pere pod, iskosa me gleda, smješi se.

Ja sam u šoku.

Iziđem iz kabine. Ne da mi se otići.
Ne mogu otići. Nas dvije pričamo.
O poslu.
O ljudima.
O neljudima.
O o v a k v o m mjestu na kojem ne bi smjela
niti jedna žena raditi.

Ona je tu potpuno sama, iza nekoliko zavoja puste, ružne podzemne garaže dočekuje ljude.
Ona tamo je da očisti, da čisti iza svakoga.
Posve sama, pod sivim lampama na niskom stropu koji
nepregledno guši
život, radost, volju.

Pričale smo riječima, a govorile nečujnim jezikom jedna drugoj
Ovo treba izdržati!
Mi smo se gledale, milovale očima, ljubile tugom razočarenja
i nepopustljivosti ma kakvi
jebeni odurni uvjeti bili u kojima se nađemo.
"Kako se zovete?"
Saveta, odgovori sa tužnim osmjehom.
Ja nisam više mogla, nije ona više mogla,
zagrlile smo se i plakale
u javnom wc-u u podzemnoj garaži, ispod placa, ispod trga ,
ispod koraka mnoštva ljudi što vrevom skrivaju
tugu podzemne žene..nepostojeće, prelijepe, močne
izdržljive!

Takve smo sve!

Dugo smo bile zagrljene. Jecale smo obje. Plakale smo.
Milovala sam joj dragu kratku kosu.
Ljubila joj suzno lice.
Volim vas, Saveta!

Jake smo ko vragovi.

http://www.youtube.com/watch?v=RVmG_d3HKBA

krasno, dirljivo...