...

5.

da, znam koliko sam dobra. nema tu besramnog uživanja u
vlastitoj taštini. naprosto bivam kakva jesam. uživam u
vlastitom postojanju, ma kako ponekad bilo teško i gorko.
misliš da me zaslužuješ? dvije zvijeri iste vrste, koje su se
nanjušile u daljinama, i pratile suptilni lahor mirisa,
njuškale uvis, hvatajući rijetke molekule slučajno nanesene
suludim vjetrom usuda.

ne radi se tu o časti nečije prisutnosti u nečijem životu,
niti o zasluživanju zato što mislimo da smo i sami toliko
dobri. u nečemu možda i bolji. nema tu rivalstva i
podložnosti. za koga me čuvaš? za sebe, zato što sam
dragocjeno blago koje želiš zauvijek imati u sebi, za sebe?
ili zato što me želiš zaštititi od tvojih vlastitih zlih
misli i namjera? jer sam dobra i ne zaslužujem da se prema meni
postupa tako okrutno? ili me čuvaš za neka bolja vremena, jer
me trebaš, kao neku stvar koja će ti kasnije jako koristiti?
nije to samo tako. ne mogu razumjeti. riječi su višeznačne, a
nitko nikoga tako dobro ne poznaje da mu čita misli. želimo da
nas netko tako razumije, čeznemo za tim cijelog života. ali
nikako da u svojoj ljudskoj gluposti i idealiziranju nemogućeg
shvatimo da to ne postoji. ne postoji. jedino što možemo znati
o nekome to su njegove riječi. njegove kretnje, miris. dah.
pogled. stvarno postojanje. ne negdje daleko. nego samo tu. tu.