...

31.

Rekao si da je ona tu. Puštaš je da hoda tvojim odajama kao slobodna ptica. Prebire po tvojim uspomenama, razgleda fotografije, otvara tuđe pisma, spomenare i račune. No nikad nije pronašla ključ stvoje kontrolne sobe. Eh, da, zaboravila sam tvoje naoružanje štitovima, gomilanje energije pred tvojim oklopljenim vratima kao da čekaš atomski rat, bespoštednu bitku protiv titana koji ti žele nauditi. I zato nemaš vremena i snage živjeti. Sve si dao u štitove.
A sad, sad otvaraš vrata svojeg bunkera, svoje kontrolne sobe u kojoj caruješ i pritiskaš dugmad. Pozivaš me da uđem u tvoju aladinovu špilju gdje čuvaš svoje dragocjene dragulje. Ne, rekla sam, ne želim ući. Da vrata i ostaviš otškrinuta, neću zaviriti. Jer kad ulazim, ne želim kročiti na tvoj oficijelni poziv, nego onda kad zaželim sama.




32.

Kulminacija je bila kad sam ga pitala što je s onom ženom s kojom je „ljubovao“ preko neta.
Priznao je, crveneći i skrivajući pogled:
-Znaš, ona je imala password od mojih nickova, čitala je svu našu prepisku, to sam joj dao neka se uvjeri da ja više ne volim nju nego tebe!
http://www.youtube.com/watch?v=5iId9uMleec&feature=related

33.

netko opet čita tuđe ljubavne romane.

zalivene kapljicama znoja, suza i tuge. opet netko radoznalo viri u nečije potpuno nepokriveno lice, naslađujući se okrutnim mazohizmom tuđom patnjom i tuđom pjesmom.

ostavi moju pjesmu da je slušam sama, pusti moje oči da gledaju ono što vole, uvijek će gledati nježno i mirno.

suze sam već iscijedila, ižmikala posljednji jecaj, šutnula daleko u kut, u koji ću možda opet jednom zaviriti. samo da ne zaboravim nikad da su postojali. jer, onda ne bih postojala ni ja.

ne bi postojao moj ljubavni roman, kojeg drugi tako ljubopitljivo čitaju, kao hijene, vrebajući, da očerupaju barem malo, da zagrizu barem toliko da poteče krv, da sladostrasno omirišu tuđu patnju, i da obližu halapljivo ono što je ostalo usput. šuljaju se, polako puze kroz šipražje, prateći otiske moje ljubavi. i nadaju se da će naići na truplo u jarku, kojeg bi onda oglodale do kosti. ne, i kosti bi mi zdrobile. toliko je jaka njihova glad.

ne čitaj moj ljubavni roman, pisan je dugo i pomno, pisan je s bezmjernom tugom i jadom, bez sumnjičavog ogledavanja, bez traženja, bez tapkanja za sjenama, nevidljivim licima koja su mi se smijala nadmoćno, jer ih nisam mogla ugledati u tmini. ja nisam dijete mraka i nevidljivosti, ne skrivam svoje uplakane obraze, ni svoje oči, ni svoj smijeh, ni svoje ruke. ja sam slobodna.

znam kako je biti gladan i sam, znam kako je biti zaboravljen, iznevjeren, uljuljkan u svoje velike želje i nadanja, u čahuru svojih čežnji, iz kojih se ne možeš iskobeljati. uporno se koprcaš u ljepljivim nitima, i optužuješ leptira nježnih krila da te je gurnuo u propast. leptir je odletio. a njegov lahor te nije mogao skrhati. prebrzo je proletio da bi ga se uopće proglasilo krivcem. leptira je vidio netko drugi, a ne ti. i ne krivi nikoga, pogotovo dok mu ne vidiš lice. umorno, blijedo lice izborano patnjom i prošlošću, okupano ljubavlju...